piše: Miloš Stevanović

Fotografija slike “Femme dans un rocking-chair (Jacqueline)” Pabla Pikasa, prikazane na aukciji u Londonu. Slika je postala predmet međunarodne pravne drame nakon što su njeni kupci – venture kapitalisti predvođeni kolekcionarom Sasanom Ghandeharijem – podneli tužbu protiv ugledne aukcijske kuće Christie’s. Oni tvrde da ih je Christie’s doveo u zabludu prikrivajući provenijenciju (porijeklo vlasništva) umjetnine: ispostavilo se da je prethodni vlasnik ovog Pikasovog djela bio osuđeni narko-diler, što prilikom prodaje nije bilo otkriveno. Tužba, podneta u Londonu sredinom 2025. godine, otvorila je pitanje profesionalnih standarda i due diligence procesa u trgovini umetninama, kao i uticaja „prljavog“ porekla na vrednost umjetničkog dela.

Ključne činjenice slučaja

• Vrijeme i mjesto: Tužba je podnijeta 21. jula 2025. pred Visokim sudom u Engleskoj (odjeljenje za privredu – Chancery Division). U fokusu je slika „Femme dans un rocking-chair (Jacqueline)“ iz 1956. godine, djelo Pabla Pikasa. Aukcijska kuća Christie’s je ovo djelo ponudila na večernjoj aukciji u Londonu krajem februara 2023. godine.

• Kupoprodajni aranžman: Tužilac je kompanija Brewer Management Corporation (BMC) sa Devičanskih Ostrva, koja je preko svog predstavnika, venture kapitaliste i kolekcionara Sasana Ghandeharija, učestvovala na aukciji kao treća strana garant. Prema ugovoru o takozvanom irrevocable bid aranžmanu, BMC/Ghandehari su garantovali ponudu od £14,5 miliona funti za Pikasovu sliku – obavezavši se da je kupe ako se ne nađe drugi kupac . Kada na aukciji nije bilo viših ponuda od rezervne cijene, BMC je preuzeo sliku i platio početni iznos od oko £4,8 miliona funti Christie’s-u (u skladu sa ugovorom, vjerovatno uz uračunate provizije i kredit za garanta). Christie’s je i dalje potraživao ostatak do punih £14,5 miliona, dok je BMC planirao da sliku preproda drugom zainteresovanom kupcu uz profit.

• Sporna prošlost slike: Nekoliko mjeseci nakon aukcije (u maju 2023. godine), Ghandehari je istraživao porijeklo kupljene slike i otkrio alarmantnu činjenicu – prethodni vlasnik, španski biznismen José Mestre Fernández, bio je osuđen zbog međunarodne trgovine kokainom. Mestre je 2010. uhapšen u Barseloni (zaplijenjeno mu je 202 kg kokaina u luci) i 2014. osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Prema dostupnim podacima, upravo je Mestre (odnosno njegova porodica) konzignovao sliku na aukciju, a Christie’s je kupcima navodno predstavio da je djelo u prodaji, jer je prethodni vlasnik „preminuo“ i da ga prodaje njegov sin nasljednik. U stvarnosti, čini se da je Mestre još uvijek bio živ u vrijeme prodaje, a njegova kriminalna prošlost i moguća veza slike sa novcem od droge nisu bili otkriveni kupcima.

• Reakcija kupaca: Smatrajući da bi im saznanje o ovakvoj provenijenciji promijenilo odluku o kupovini, BMC i Ghandehari pokreću tužbu radi poništenja ugovora i povraćaja uplaćenog iznosa. U tužbenim navodima ističu da je prećutkivanje identiteta prethodnog vlasnika i njegove reputacije predstavljalo materijalnu zabludu – ključnu činjenicu koja utiče na vrijednost i legalnost umjetnine. Tvrde da slika, kada se saznalo za njeno kriminalno poreklo, više nije tržišno održiva (“nesprovodiva na tržištu”) ili da je postala prodajna samo uz znatan popust u cijeni.

• Strane u sporu: Tužilac je Brewer Management Corp., investiciona firma koja je djelovala u ime venture kapitalista Ghandeharija, dok je tuženi Christie’s, jedna od najvećih svetskih aukcijskih kuća. Ghandehari je inače istaknuti kolekcionar i investitor (povezan sa fondom HP Trust), sa suprugom uključen u umjetničke institucije, što naglašava da je riječ o iskusnim akterima na tržištu umjetnina. Na strani Christie’s-a, kao konsignator (prodavac) umjetnine, posredno se pojavljuje i porodica Joséa Mestra.

Pravna osnova: navodi tužitelja i odbrana aukcijske kuće

Navodi tužbe: BMC tvrdi da je Christie’s povrijedio svoje obaveze prema kupcu time što nije otkrio bitne informacije o porjeklu djela. U tužbi se navodi da je aukcijska kuća dala pogrešne prikaze (misrepresentations) o vlasništvu i istoriji slike, čime je “pozitivno dovela u zabludu” kupca i prikrila ozbiljne sumnje u vezi sa djelom – uključujući mogućnost da je slika zapravo plod kriminala, odnosno kupljena novcem stečenim trgovinom drogom. Takva zabluda, prema tužitelju, predstavlja osnov za raskid ugovora o kupovini (rescindiranje) zbog bitne greške ili prevare. BMC ističe da nikada ne bi pristao da bude garant kupovine da je znao pravu istoriju vlasništva slike. Nadalje, u izjavi za medije, predstavnik BMC-a je ukazao da ovaj slučaj otvara šire pitanje sukoba interesa i profesionalnih standarda u trgovini umjetninama visoke vrijednosti – aludirajući da je Christie’s možda stavio svoj komercijalni interes iznad dužnosti prema klijentu kolekcionaru. Drugim rečima, optužba sugeriše kršenje povjerenja: aukcijska kuća je, radi uspješne prodaje, prećutala okolnosti koje bitno utiču na pravni i reputacioni status umjetnine.

Odbrana Christie’s: Aukcijska kuća odbacuje ove navode i najavila je energičnu odbranu na sudu. U reagovanju za medije, portparol Christie’s-a je slučaj sveo na „obično potraživanje duga“, ističući da će Christie’s dosljedno braniti svoj ugled i ugovorne pozicije. Naime, iz perspektive aukcijske kuće, BMC je preuzeo obavezu kupovine i duguje ugovoreni iznos, pa tužbu vide kao pokušaj kupca da izbjegne plaćanje dogovorene cijene zbog ”kajanja poslije kupovine” (buyer’s remorse). Ključni argument Christie’s-a je da je kuća ispunila sve svoje zakonske i regulatorne obaveze u pogledu provjere djela i konzignatora (prodavca). Pozivajući se na povjerljivost podataka o klijentima, Christie’s naglašava da aukcijske kuće imaju dužnost čuvanja identiteta i informacija o svojim prodavcima i kupcima, ali da to ne znači da su prekršili zakon – uvjeravaju da je u konkretnom slučaju sproveden potreban due diligence i da nije učinjeno ništa nezakonito ili protivno propisima. Moguće je da će se Christie’s braniti i tvrdnjom da sama činjenica da je prethodni vlasnik osuđivan nije nužno pravno relevantna za valjanost prodaje, osim ako bi se dokazalo da je djelo proizvod kriminala (kupljeno direktno od nezakonitih sredstava) ili da postoji pravni zahtjev za njegovu zaplenu. Aukcijska kuća bi mogla reći da nije postojala pozitivna dužnost da klijentu proaktivno otkrije reputaciju prodavca, pogotovo imajući u vidu ugovorom definisanu povjerljivost i standardnu praksu na tržištu da identitet konzignatora često ostaje anoniman. Takođe, Christie’s će vjerovatno isticati da tužilac, kao iskusan kolekcionar, snosi dio odgovornosti za sopstvenu provjeru predmeta kupovine (načelo caveat emptor – “nek kupac pazi”), te da nije bilo lažnih izjava već eventualno prećutkivanje koje ne povlači nevažnost ugovora, naročito ako kuća nije znala za kriminalno poreklo ili ga nije smatrala relevantnim.

Pravni standardi i due diligence u prometu umjetnina

Trgovina umetničkim djelima suočava se sa posebnim pravnim rizicima vezanim za porijeklo, vlasništvo i legalnost umetnine. Zbog toga su u međunarodnim i nacionalnim okvirima uspostavljeni standardi due diligence provjere kako bi se spriječilo da aukcijske kuće i trgovci budu posrednici u prometu ukradenih ili nezakonito stečenih djela, odnosno u pranju novca preko umjetnosti. Ključne norme i prakse uključuju:

• Obaveza provjere identiteta stranka (KYC): Prema EU propisima (5. Direktiva o sprečavanju pranja novca, implementirana 2020. godine), “art market” posrednici – uključujući aukcijske kuće – dužni su da identifikuju i verifikuju svoje klijente (kupce i prodavce) za svaku umjetničku transakciju preko 10.000 evra. U UK, ove odredbe su prenijete u nacionalno pravo, što znači da Christie’s mora znati ko je stvarni krajnji vlasnik umjetnine koju prodaje i ko su kupci, te provjeriti da li su na listama sankcija ili umješani u kriminalne aktivnosti.

• Provjera porijekla i titula djela: Standard profesionalne pažnje nalaže da aukcijska kuća istraži provenijenciju umjetničkog djela – njegovu istoriju vlasništva – kako bi utvrdila da li postoji rizik da je djelo ukradeno, nezakonito izvezeno ili povezano s kriminalom. Mnogi ugovori sa prodavcima uključuju izjave (garancije) da prodavac ima čisto vlasništvo (titularno pravo) nad djelom i da ono nije predmet spora. Međutim, u praksi prodavci mogu ostati anonimni u katalozima, pa kupci često zavise od ugleda aukcijske kuće i njenih provjera u pozadini. Aukcijske kuće obično konsultuju registre ukradenih umjetnina (poput Interpolove baze) i prate medijske izvještaje kako bi detektovali crvene zastavice. U ovom slučaju, javno dostupna informacija (internet pretraga) pokazala je vezu slike sa osuđenikom, što postavlja pitanje da li je Christie’s trebalo to da otkrije prije prodaje.

• Poštovanje zakona o pranju novca i prijava sumnjivih transakcija: Prema britanskom Zakonu o prihodima od kriminala (Proceeds of Crime Act 2002 – POCA) i pratećim propisima, posrednici na tržištu umjetnina dužni su da ne “pogoduju” transakcijama koje uključuju prljav novac. U praksi, ako aukcijska kuća posumnja da je novac od prodaje ili kupovine umjetnine povezan sa kriminalom, mora podneti izvještaj o sumnjivoj aktivnosti nadležnim organima (u UK to je Nacionalna agencija za kriminal – NCA) i može zamrznuti ili odustati od transakcije. Sa jedne strane, kuće se oslanjaju na principe povjerljivosti i ne otkrivaju lako identitet prodavaca; sa druge strane, propisi ih podstiču da “poznaju svog klijenta” i preduzmu rizikom zasnovane mjere da ne bi nesvjesno omogućili pranje novca. Balansiranje ovih obaveza je delikatan dio due diligence procesa – preporučuje se da posrednici, ako posumnjaju na nešto, radije prekinu saradnju nego da rizikuju pravnu odgovornost.

• Standardi struke i etički kodeksi: Pored zakonskih normi, postoje i dobrovoljni standardi i smjernice u industriji umjetnina. Međunarodne organizacije i udruženja trgovaca umjetninama (npr. BAMF u Britaniji, CINOA globalno) preporučuju transparentnost i savjesnost u proveri porekla. Aukcijske kuće visokog profila poput Christie’s i Sotheby’s imaju odjeljenja za istragu porijekla i zaposlene stručnjake za usklađenost. Ugovori s kupcima obično isključuju odgovornost za određene stvari (npr. autentičnost se garantuje do izvjesne mjere, dok se za istoriju vlasništva često daje opšte uvjerenje da prema njihovom saznanju nema spora). Ipak, slučajevi poput ovog podsjećaju da reputaciona šteta i pravni rizik mogu biti ogromni ako se ispostavi da je due diligence bio nedovoljan. U rečima portparola Christie’s, kuća je “uvjerena da je ispunila sve zakonske i regulatorne obaveze u pogledu provjere djela i konzignora” , što implicira da će nastojati da dokaže da je uradila sve što se razumno očekuje u datim okolnostima.

Uticaj kriminalnog porijekla na vrednost umjetnine

Istorija vlasništva umetničkog djela (provenijencija) može drastično uticati na njegovu tržIšnu privlačnost i cijenu. Pozitivna provenijencija – npr. porijeklo iz čuvene kolekcije ili izlaganje na prestižnim izložbama – obično povećava vrijednost djela. Negativna ili kontroverzna provenijencija, nasuprot tome, može uniziti reputaciju djela, otežati njegovu prodaju ili umanjiti cijenu. Ako je prethodni vlasnik notorni kriminalac, kolekcionari i institucije mogu oklevati da kupe takvo djelo zbog stigme i pravne neizvjesnosti. U ovom slučaju, tužilac tvrdi da je informacija o kriminalnom porijeklu učinila sliku praktično neprodajnom ili prodajnom samo uz značajan diskont. Razlozi su višestruki:

• Pravni rizik: Ukoliko postoji indicija da je umjetnina kupljena sredstvima stečenim krivičnim djelom (npr. novcem od droge), teoretski bi državni organi mogli pokušati da je zaplene kao dio imovine stečene kriminom. Iako konkretno nije jasno da li španske vlasti potražuju ovu sliku, sama mogućnost pravnog spora oko vlasništva odbija potencijalne kupce. Niko ne želi da plati višemilionski iznos za djelo koje bi moglo biti predmet sudskog oduzimanja ili dokaznog postupka.

• Reputacioni i etički aspekt: Veliki muzeji, aukcionari i ozbiljni kolekcionari izbegavaju djela sa “prljavim” pedigreom kako ne bi ukaljali svoj ugled. Kupovina umjetnine za koju se zna da je bila u vlasništvu narko-bosa može se smatrati podrivanjem etičkih standarda ili čak indirektno romantizovanjem kriminala, što većina uglednih kupaca želi da izbegne. Umjetničko djelo čija je priča kontaminirana kriminalom može izgubiti onu auru kulturne vrijednosti i postati poznato prvenstveno po skandalu, umjesto po umjetničkim kvalitetima.

• Smanjena potražnja i vrednost: Zbog navedenih razloga, krug potencijalnih kupaca se sužava, što vodi obaranju cijene. Ako neko i pristane da kupi takvo djelo, vjerovatno će zahtijevati znatan popust kako bi se kompenzovao rizik i stigma. U svijetu umjetnina postoje primjeri da djela povezana sa kontroverzama (npr. ranije ukradena dela, ili umjetnine umiješane u restitucione sporove) postižu niže cijene dok se ne riješi njihov status ili dok se vremenom ne zaboravi negativni publicitet. U ovom slučaju, Ghandehari tvrdi da bi morao prodati Pikasa znatno ispod očekivane vrijednosti zbog ”sjenke” kriminalnog kapitala koja nad njim stoji.

Vrijedi napomenuti da “kriminalno porijeklo” ne mora uvijek obarati cijenu: ponekad zloglasnost može privući pažnju (postoji tržište i za memorabilije gangstera, itd.), ali to se uglavnom odnosi na predmete pop-kulture ili istorijske relikvije. U segmentu vrhunskih likovnih djela, kupci više cijene čistotu porekla i pravnu sigurnost. Zato će sudski epilog ovog slučaja biti važan – ukoliko BMC uspe da poništi kupovinu, biće to signal da se prikrivanje problematične provenijencije neće tolerisati i da takva djela možda moraju biti isključena sa tržišta dok se ne razjasni njihov status.

Značaj Pikasa Femme dans un rocking-chair i njegova tržišna cijena

“Femme dans un rocking-chair (Jacqueline)” zauzima istaknuto mjesto u Pikasovom opusu iz kasnijeg perioda. Slika prikazuje Žaklin Roku (Jacqueline Roque), umjetnikovu drugu ženu i posljednju veliku muzu, sjedeći u ljuljašci. Naslikana je 1956. godine i pripada onome što je čuveni istoričar umjetnosti Džon Ričardson nazvao “Žaklinin period” Pikasa – fazi od 1954. pa do umetnikove smrti 1973, tokom koje je lik Žaklin dominirao Pikasovim radom. O važnosti ove slike svedoči i to što je ubrzo nakon nastanka bila izložena na retrospektivnoj izložbi Picasso: 75th Anniversary u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti 1957. godine, što znači da ju je i sam umetnik uvrstio među značajna djela prezentovana povodom svog jubileja.

Tržišna vrijednost ove slike je veoma visoka, što potvrđuje i rezultat aukcije 2023. godine. Christie’s je djelo ponudio sa očekivanim rasponom od oko £15–20 miliona funti (18–24 miliona USD), a na aukciji 28. februara 2023. slika je dostigla cijenu od £16,89 miliona funti (oko 20 miliona USD). Taj iznos ju je učinio najskupljim lotom te večeri i jedan je od značajnijih rezultata za Pikasova djela iz pedesetih godina. Za poređenje, pojedine Pikasove slike iz ranijih perioda (npr. “Les Femmes d’Alger” iz 1955. ili plavi period) postizale su rekorde od preko $100 miliona, dok portreti Žaklin iz kasnijih godina tipično postižu nekoliko desetina miliona dolara, u zavisnosti od kvaliteta i dimenzija. “Femme dans un rocking-chair” je veliko platno (dimenzija ~194 x 130 cm) i u tehnici ulja, što doprinosi vrijednosti. Njena aukcijska prodaja 2023. bila je ujedno i obilježena time što se poklopila sa 50-godišnjicom Pikasove smrti, što je Christie’s marketinški istakao u katalogu.

U umjetničkom smislu, slika je primjer Pikasovog kasnog stila – kubistički deformisan lik žene sa naglašenim oblinama i koloritom, gdje se prepoznaje umjetnikova intimna fascinacija Žaklinom. Za kolekcionare, poseban značaj ima i provenijencija: ranije je bila dio kolekcije koja ju je kupila na aukciji 2007. (što govori o transparentnom vlasničkom nizu do 21. veka), a takođe je reprodukovana u literaturi i izlagana, što sve skupa uliva povjerenje u njenu autentičnost i značaj. Upravo zato je vijest da je jedan od vlasnika bio osuđeni narko-diler odjeknula u svijetu umjetnosti – iz perspektive istorije umjetnosti slika je nesumnjivo vredna, ali se postavilo pitanje da li taj “mrlja u porijeklu” može zasjeniti njenu umjetničku vrijednost na tržištu.

Zaključak: Slučaj tužbe protiv Christie’s u vezi sa Femme dans un rocking-chair ističe važnost temeljne provjere porijekla umjetničkih dijela i transparentnosti u aukcijskom poslovanju. Za klijente i kolekcionare, pouka je da čak i renomirane institucije mogu propustiti (ili zadržati) informacije koje su kritične za vrijednost i pravni status djela. Sa pravnog stanovišta, ishod ovog spora zavisiće od dokazivanja da li je došlo do pravno relevantne zablude – da li je Christie’s imao obavezu i propustio da otkrije kriminalno poreklo slike, te da li to predstavlja osnov za poništenje kupoprodaje. Bez obzira na sudski epilog, ovaj slučaj će podići svjest u umjetničkoj zajednici o tome koliko je diligencija u provjeri važna, kao i to da reputacija jednog umjetničkog djela može biti krhka ukoliko se u njegovu priču umiješa svijet kriminala.

/ / /

"Standard Prva" d.o.o. Bijeljina je kompanija registrovana u Bijeljini pri Okružnom privrednom sudu u Bijeljini. Djelatnosti kompanije su računovodstvo, otkupi potraživanja, angel investing i druge povezane usluge. Distressed debt je dio grupacije u okviru koga firma otkupljuje potraživanja koja funkcionišu i ne vraćaju se redovno.

AK Stevanović je vodeća advokatska kuća u regionu sa sjedištem u Bijeljini. Skraćenica predstavlja Advokatsku kancelariju Stevanović Vesne i Advokatsku kancelariju Stevanović Miloša.

Kontakt za medije press@advokati-stevanovic.com ili putem telefona 00 387 55 230 000 kao i na 00387 55 22 4444