Kraj dvadesetog i početak dvadeset prvog vijeka obilježili su tektonski poremećaji u globalnoj ravnoteži moći. Nakon perioda nesporne američke dominacije poslije Hladnog rata, svijet se postepeno kreće ka “post-američkom” poretku, gdje Sjedinjene Države više nisu jedini centar uticaja . U takvom multipolarnom okruženju javljaju se nove sile – prije svega Kina, ali i Rusija, Indija, Brazil, Turska i druge – koje sve snažnije oblikuju tokove međunarodne politike i ekonomije. Ovaj trend ne znači nužno iznenadan pad SAD, već relativni uspon drugih država koje traže svoje mjesto u globalnom poretku. U nastavku analiziramo šta karakteriše taj post-američki svijet, kroz koje mehanizme Kina, Rusija i slične sile grade alternativne strukture, zašto mnoge zemlje globalnog juga pozdravljaju ovakav razvoj, te kakve posljedice sve to ima po Evropu i naš region.

Kraj američke hegemonije i alternativni poredak?

Koncept post-američkog svijeta podrazumijeva međunarodni sistem u kojem Amerika više nije jedina super-sila sa nespornom hegemonijom. Pad relativnog uticaja SAD postao je vidljiv nakon globalne finansijske krize 2008. – događaja koji je uzdrmao povjerenje u dotadašnji neoliberalni poredak predvođen Zapadom . Istovremeno, Kina je svojim ubrzanim ekonomskim rastom i tehnološkim napretkom dokazala da liberalna demokratija nije jedini put ka uspjehu i razvoju, nudeći tako implicitno alternativni model razvoja . Peking i Moskva sve češće zagovaraju multipolarni svijet zasnovan na suverenoj jednakosti država i nenametanju političkih vrijednosti sa strane. Za razliku od poslijeratnog poretka koji je promovirao zapadne norme (demokratiju, ljudska prava, slobodnu trgovinu), u novoj viziji naglasak je na alternativnim institucijama i pravilima koje više ne pišu isključivo Vašington i Brisel. Primjetan je porast koordinacije između sila poput Kine i Rusije – od zajedničkih vojnih vježbi, preko usklađenih stavova u Ujedinjenim narodima, do partnerstava u tehnološkoj i energetskoj sferi – što sve ima za cilj da ospori monopol jedne sile u kreiranju globalnih pravila.

Rusija, sa svoje strane, nastoji vratiti uticaj izgubljen raspadom SSSR-a. Njena konfrontacija sa Zapadom, kulminirajući i otvorenim sukobom poput onog u Ukrajini, dio je šireg nastojanja da se prekine era zapadne dominacije. Moskva svojom politikom jasno stavlja do znanja da odbija prihvatiti svjetski poredak u kojem dominira jedan centar moći. Kina, pak, kroz suptilniji ali dugoročniji pristup, gradi paralele institucijama i normama zapadnog poretka – praveći okvir u kojem globalna moć postaje difuznija i podijeljena među više centara.

Ekonomski i tehnološki uticaj Kine

Jedno od najmoćnijih oružja kineskog uspona jeste ekonomska inicijativa Pojas i put (Belt and Road Initiative – BRI). Pokrenuta 2013. godine, ova masivna strategija ulaganja u infrastrukturu povezuje Aziju, Afriku i Evropu putem mreže novih puteva, željeznica, luka i energetskih projekata. Rezultat je stvaranje robusnih ekonomskih koridora koji smanjuju oslonjenost na tradicionalne zapadne trgovačke puteve i finansijske centre . Do 2025. godine u Inicijativu Pojas i put uključilo se preko 150 zemalja svijeta, privlačeći stotine milijardi dolara kineskih investicija u razvojne projekte – od željeznice u Africi do luka u Jugoistočnoj Aziji. Kroz ovakve investicije Kina ne samo da širi svoj ekonomski utjecaj nego i gradi političke veze: države koje sudjeluju u projektu često postaju sklonije podržati kineske pozicije u međunarodnim forumima, stvarajući tako tihu ali učinkovitu globalnu mrežu saveznika.

Pored infrastrukture, tehnološki razvoj je drugo ključno polje u kome se odvija pomak moći. Kina je u protekloj deceniji postala svjetski lider u sektorima poput telekomunikacija (npr. 5G mreže), digitalne ekonomije i vještačke inteligencije. Kineske kompanije poput Huaweija izgradile su telekom infrastrukturu u mnogim zemljama Azije, Afrike pa i Evrope, pružajući alternativu zapadnim dobavljačima. Istovremeno, inicijative tehnološke saradnje na relaciji Jug-Jug omogućile su državama u razvoju da razmjenjuju inovacije i znanje bez oslanjanja isključivo na zapadne tehnologije. Primjera radi, Turska izvozi borbene dronove u azijske i afričke zemlje, Indija lansira satelite za potrebe drugih država, a zalivske zemlje investiraju u azijske tehnološke start-upove . Ovakve partnerstva smanjuju zavisnost Globalnog juga od Zapada u oblasti tehnologije i otvaraju put samostalnijem razvoju .

Važno je spomenuti i da se globalni ekonomski balans pomjera: Kina je već najveći trgovinski partner za većinu država svijeta, potiskujući SAD sa te pozicije u mnogim regijama . Ova činjenica daje Pekingu znatan utjecaj – zemlje koje više trguju s Kinom prirodno će pažljivije osluškivati njene interese. Sličan trend prati i razvoj međunarodnih finansijskih institucija pod kineskim vodstvom, poput Azijske banke za infrastrukturalna ulaganja (AIIB) ili Novog razvojnog banke BRICS-a, koje nude kredite zemljama u razvoju bez strogih uslova koje postavljaju MMF ili Svjetska banka. Time Kina i njeni partneri nastoje kreirati paralelne ekonomske strukture koje umanjuju dosadašnju dominaciju dolara i zapadnih financijskih centara.

Multilateralni blokovi: BRICS, SCO i novi savezi

Osim bilateralnih utjecaja, nove sile oblikuju globalni poredak i kroz multilateralne blokove koji djeluju van okvira zapadnih saveza. Ključni primjer je grupa BRICS – savez pet velikih ekonomija u razvoju (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika). Iako je BRICS isprva smatran labavom političkom tvorevinom, s vremenom se konsolidovao u ozbiljniju koaliciju koja nastoji da redefiniše ekonomska pravila igre. Nedavni samiti rezultirali su planovima za proširenje članstva i jačanje institucija: od 2024. BRICS će uključiti i zemlje poput Saudijske Arabije, Egipta i Argentine, čime prerasta u još širi savez van zapadnog kluba . Ova ekspanzija BRICS-a ilustrira želju velikog broja država da se pridruže alternativnom forumu koji ih okuplja na ravnopravnijoj osnovi nego što to osjećaju u institucijama pod dominacijom G7. BRICS zemlje već sada čine značajan dio svjetske ekonomije i populacije, a kroz Novu razvojnu banku finansiraju infrastrukturne projekte i pričaju o mogućnostima trgovine izvan okvira američkog dolara.

Paralelno, tu je i Šangajska organizacija za saradnju (SCO) predvođena Kinom i Rusijom, koja okuplja veći dio evroazijskog prostora (Kinu, Rusiju, Indiju, Pakistan, države Centralne Azije, a odnedavno i Iran). SCO je fokusiran na sigurnosnu i političku saradnju – zajednički protuteroristički napori, vojna koordinacija, ali i jačanje povjerenja među članicama – sve izvan okrilja zapadnih institucija. Postojanje ovakvih blokova znači da zemlje izvan tradicionalnog “Zapada” imaju sopstvene platforme za dijalog i saradnju gdje mogu definisati zajedničke interese. Slične inicijative primjetne su i u drugim kontekstima: Afrička unija je primljena kao stalni učesnik na samitima G20, zalaganjem Indije i drugih, što signalizira porast uticaja Afrike u globalnim okvirima . Takođe, grupe poput G77 (koja okuplja preko 130 zemalja u razvoju) sve glasnije zahtijevaju reforme globalnog upravljanja, poput proširenja Vijeća sigurnosti UN i pravednijeg rasporeda glasačke moći u MMF-u i Svjetskoj banci, kako bi reflektovali novu realnost . Sve ovo svjedoči da se alternativni globalni poredak ne gradi samo kroz moć pojedinih država, nego i kroz nove koalicije i institucije koje one stvaraju zajedno.

Globalni jug: preferiranje multipolarnosti naspram hegemonije

Zašto mnoge zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike – tzv. globalni jug – preferiraju multipolarni svijet umjesto nastavka američke hegemonije? Prije svega zbog sopstvenog historijskog iskustva i interesa. Jedan dio ovih država ima bolna sjećanja na period kolonijalizma i Hladnog rata kada su služile kao pijuni u igrama velikih sila; stoga im ideja jedne dominantne sile izaziva zazor. Multipolarnost im, s druge strane, obećava više prostora za manevar: mogu tražiti povoljnije ekonomske sporazume, birati političke saveznike po potrebi i zadržati veću autonomiju u donošenju odluka. Primjetno je da su brojne zemlje globalnog juga u posljednjim krizama zauzele neutralan ili balansirajući stav – odbijajući, na primjer, da uvedu sankcije Rusiji uprkos pritisku Zapada, kako bi zadržale dobre odnose i sa Moskvom i sa Vašingtonom. Slična je situacija i po pitanju rivalstva Zapada s Kinom: zemlje u razvoju nastoje izvući korist od obe strane, prihvatajući kineske investicije i projekte, ali i dalje sarađujući sa Zapadom kad im odgovara.

Ključni faktor je i ekonomska korist bez političkih uslovljavanja. Za razliku od zapadnih donatora, Kina i druge sile u usponu često nude pomoć i ulaganja bez insistiranja na reformama unutrašnje politike, ljudskim pravima ili borbi protiv korupcije. Mnogim autoritarnim ili nestabilnim državama takav pristup je privlačniji – finansijska injekcija bez lekcija o demokratiji. Primjer za to je kinesko prisustvo na Balkanu i u Africi: Peking se predstavlja kao „strateški investitor“ koji se ne miješa u unutrašnja pitanja i spreman je progledati kroz prste oko stvari poput korupcije ili ekoloških standarda . Takav odnos partnerske ravnopravnosti i nenametanja vrijednosti rezonira kod vlada globalnog juga koje decenijama osjećaju izvjesnu paternalističku superiornost Zapada. Naravno, multipolarnost globalnom jugu donosi i šansu za veću ulogu u međunarodnim institucijama. Danas zemlje u razvoju zajednički nastupaju kako bi izborile veći glas u UN, G20 i finansijskim institucijama, koristeći forume poput BRICS-a i G77 da bi izvršile pritisak na postojeći poredak i učinile ga inkluzivnijim . Ideja vodilja je jasna: u svijetu gdje postoji više centara moći, manjim i srednjim državama lakše je izboriti se za svoje interese nego u unipolarnom sistemu gdje sve zavisi od volje jedne supersile.

Naravno, preferiranje multipolarnosti ne znači da zemlje globalnog juga žele potpuno „propadanje“ SAD ili Zapada – prije je riječ o nastojanju da se uspostavi ravnoteža. Čak i dok sarađuju s Kinom ili Rusijom, mnoge od tih država i dalje žele investicije i tržišta Zapada. Multipolaran svijet za njih znači mogućnost da istovremeno imaju koristi od različitih partnera, bez vezivanja za jednog patrona koji bi diktirao sve uslove.

Evropa i Balkan između Istoka i Zapada

U novonastaloj geopolitičkoj stvarnosti i Evropa se nalazi na prekretnici. Evropska unija je decenijama bila najbliži saveznik SAD-a, oslanjajući se na američki sigurnosni kišobran (NATO) i slijedeći uglavnom zapadnocentričan kurs u globalnim poslovima. Međutim, multipolarni trend stavlja EU u složen položaj: s jedne strane, dijeli vrijednosti i savezništvo sa SAD, dok s druge ne može ignorisati uspon Kine i drugih ekonomija. Kina je danas među najvećim trgovinskim partnerima EU – čak je za mnoge zemlje Evrope, uključujući i Njemačku, postala ključni tržišni partner . Evropske kompanije profitiraju od kineskog tržišta, a kineske investicije ulaze u evropsku infrastrukturu (luke, energetske mreže, telekomunikacije). Istovremeno, ruski faktor ostaje prisutan kao bliska, iako problematična, susjedska sila: zavisnost od ruske energije godinama je bila evropska boljka, a ruska agresija u Ukrajini ponovo je podsjetila EU zašto se oslanja na američku vojnu podršku. Ova kombinacija ekonomskih veza sa Istokom i sigurnosnih veza sa Zapadom čini evropsku poziciju delikatnom. Neke članice EU otvoreno zagovaraju “stratešku autonomiju” Evrope – ideju da Evropa treba biti sposobna samostalnije odlučivati i o odbrani i o vanjskoj politici, ne slijepo prateći Washington . Drugi, pak, strahuju da bi previše distanciranja od SAD oslabilo zajednički front liberalnih demokratija u odnosu na autoritarne izazivače. Za Evropu je izazov kako balansirati idealizam (vrijednosti, ljudska prava) i realizam (ekonomski interesi, sigurnost) u novoj multipolarnoj eri.

Posebno osjetljiv teren u svemu ovome je Balkan – regija koja tradicionalno leži na razmeđu velikih sila. Zemlje Zapadnog Balkana formalno teže članstvu u EU i NATO (osim Srbije koja je vojno neutralna), ali su istovremeno otvorene za partnerstva sa Kinom, Rusijom, Turskom i drugim silama. Ta pozicija “između Istoka i Zapada” donosi i prilike i rizike. Sa jedne strane, balkanske države mogu iskoristiti rivalitet velikih da dobiju potrebne investicije i političku pažnju sa više strana. Kroz kineski Pojas i put, u region je od 2009. do 2021. ušlo oko 32 milijarde eura kineskih investicija (od čega preko 10 milijardi samo u Srbiju) . Taj novac je finansirao autoputeve, termoelektrane, mostove i fabrike, pružajući prijeko potrebnu infrastrukturu i radna mjesta. Rusija je, s druge strane, decenijama glavni snabdjevač plinom i naftom, a kulturno-historijske veze (pravoslavlje, slavenski identitet) daju Moskvi mekan utjecaj u zemljama poput Srbije i entitetu Republika Srpska u BiH. Zahvaljujući tome, mali akteri na Balkanu imaju alternativu ako zapadna vrata zapnu – mogu se obratiti Pekingu za kredit ili Moskvi za političku podršku.

Međutim, ova multivektorska politika Balkana nosi i značajne rizike. Ekonomska ovisnost o vanjskim silama može se lako pretvoriti u polugu pritiska. Kineski krediti, premda privlačni zbog niskih uslova, doveli su neke zemlje u dužničku zamku – Crna Gora se, na primjer, našla pred izazovom kako vratiti veliki dug za izgradnju autoputa finansiran kineskim zajmom. Evropska komisija je upozoravala da netransparentni projekti mogu povećati korupciju i dug, udaljavajući region od evropskih standarda . Slično tome, oslanjanje na rusku energiju napravilo je pojedine države ranjivim na ucjene (npr. prijetnje zatvaranjem plina), a političko koketiranje s Moskvom usporilo je napredak ka EU u slučaju Srbije, koja odbija uvesti sankcije Rusiji. Strane sile ponekad podržavaju različite političke tabore unutar balkanskih zemalja, produbljujući političku nestabilnost. Primjeri su miješanje u izbore, propaganda kroz medije ili čak poticanje etničkih tenzija radi skretanja regiona s euroatlantskog puta. Balkanske države stoga hodaju tankom linijom: pokušavaju zadržati širok spektar partnera kako bi ostvarile ekonomski razvoj i geopolitičku važnost, ali pritom moraju paziti da ne ugroze svoju dugoročnu strategiju integracije u EU i opštu stabilnost.

Što se tiče Evrope, njen utjecaj na Balkanu ostaje dominantan u trgovini i investicijama – EU čini oko 70% stranih ulaganja i preko 80% izvoza zemalja regiona – ali sada mora konkurirati i alternativnim ponudama sa Istoka. Ovo stvara pritisak između Istoka i Zapada za balkanske lidere: Brisel sve glasnije traži opredjeljenje (npr. usklađivanje sa sankcijama protiv Rusije, odbijanje rizičnih kineskih kredita), dok Peking i Moskva nude brzu dobit ili političku podršku bez mnogo pitanja. Ishod tog pritiska uticaće na perspektivu regiona: da li će Balkan uspjeti balansirati i profitirati od multipolarnosti, ili će postati još jedno žarište sukobljenih interesa velikih sila.

Svijet ulazi u novu fazu međunarodnih odnosa koju obilježava mnoštvo centara moći umjesto jednog dominantnog hegemona. Ovaj globalni pomak moći – od Sjedinjenih Država ka Kini i drugim silama – sa sobom nosi velike promjene, od ekonomskih tokova do političkih saveza. U post-američkom svijetu u nastajanju, pravila se tek ispisuju: Kina, Rusija i drugi afirmiraju se kao kreatori paralelnih struktura koje izazivaju dosadašnji poredak, dok zemlje globalnog juga u tome vide priliku da ostvare veću ravnopravnost i svoj glas na svjetskoj sceni.

Za male zemlje, poput onih na Balkanu, multipolarna era je mač sa dvije oštrice. S jedne strane, otvara im prostor da raznovrsnijim partnerstvima ubrzaju razvoj i ojačaju svoj značaj. S druge strane, od njih traži mudro upravljanje spoljnopolitičkim kormilom kako ne bi postale kolateralna šteta u nadmetanju većih igrača. Evropa se, pak, mora prilagoditi svijetu u kojem njeni interesi nisu uvijek identični interesima njenog tradicionalnog saveznika preko Atlantika, i pronaći način da u multipolarnom mozaiku sačuva svoje vrijednosti, a osigura svoje interese. Ozbiljan, objektivan pristup ovim izazovima od suštinskog je značaja.

Iako je prerano otpisati Ameriku kao vodeću silu, jasno je da više ne živimo u unipolarnom momentu iz devedesetih. Svijet poslije američke dominacije nije ni haos ni utopija, već složenija arena u kojoj se različite vizije globalnog poretka takmiče i koegzistiraju. Upravo zato, razumijevanje ovih trendova ključno je za sve koji prate geopolitiku – od svjetskih lidera do građana malih zemalja poput naših – jer će oblik multipolarnog svijeta definisati i mogućnosti i rizike našeg budućeg razvoja.

/ / /

"Standard Prva" d.o.o. Bijeljina je kompanija registrovana u Bijeljini pri Okružnom privrednom sudu u Bijeljini. Djelatnosti kompanije su računovodstvo, otkupi potraživanja, angel investing i druge povezane usluge. Distressed debt je dio grupacije u okviru koga firma otkupljuje potraživanja koja funkcionišu i ne vraćaju se redovno.

AK Stevanović je vodeća advokatska kuća u regionu sa sjedištem u Bijeljini. Skraćenica predstavlja Advokatsku kancelariju Stevanović Vesne i Advokatsku kancelariju Stevanović Miloša.

Kontakt za medije press@advokati-stevanovic.com ili putem telefona 00 387 55 230 000 kao i na 00387 55 22 4444