Nobelovac Daron Acemoglu, ugledni ekonomista sa MIT-a, u nedavnom članku za Financial Times naslovljenom „How liberalism can win back the working class“ iznosi hrabru tezu da se liberalni kapitalizam mora iznova osmisliti kako bi ponovo služio radničkoj klasi. Acemoglu smatra da je stari model liberalizma iscrpljen i da ga treba obnoviti, jer su, kako kaže, „ogromni uspjesi liberalizma zasjenjeni nekim problemima“ . U središtu njegove argumentacije je obnova veze između ekonomskog rasta i širokog prosperiteta, koja je narušena u digitalnoj eri, kao i povratak političke ljevice radničkim korijenima. U nastavku objašnjavamo tri ključne teze Acemogluovog teksta i razmatramo njihovu primjenu na naše regionalne prilike.

Acemoglu ističe tri glavna problema i rješenja:

1. Digitalna ekonomija i rast bez blagostanja: Digitalna revolucija posljednjih decenija prekinula je vezu između ekonomskog rasta i široko rasprostranjenog blagostanja – privreda može rasti, ali radnička klasa ne osjeća napredak proporcionalno tom rastu.

2. Ljevičarske partije izgubile radničku klasu: Tradicionalne ljevičarske partije i pokreti odmakli su se od problema običnih radnika, fokusirajući se više na kulturne politike ili interese urbanih elita, što je ostavilo radništvo politički marginalizovanim.

3. Novi pristup i “pro-radnička” tehnologija: Potreban je novi pristup liberalizmu – „radnički liberalizam“ – koji bi se vratio ideji širokog prosperiteta. To uključuje ekonomske politike usmjerene na radna mjesta i plate, ali i drugačiji razvoj tehnologije (poput vještačke inteligencije) koja bi bila u službi radnika, a ne na njihovu štetu.

Digitalna ekonomija: rast bez prosperiteta za sve

U drugoj polovini 20. vijeka postojalo je opšteprihvaćeno očekivanje da će ekonomski rast automatski značiti i poboljšanje životnog standarda šire populacije. Međutim, u digitalnoj eri ta veza je pukla. Produktivnost i BDP rastu, ali plate prosječnog radnika stagniraju, a benefite rasta ubire uzak sloj dobro stojećih. Acemoglu i saradnici primjećuju da je „tokom posljednjih 40 godina širenje digitalnih tehnologija znatno povećalo nejednakost“ , umjesto da donese opštu dobrobit. Drugim riječima, digitalna ekonomija je kreirala pobjednike i gubitnike: tehnološke korporacije i vlasnici kapitala bilježe ogromne profite, dok mnogi radnici ostaju zaglavljeni u nesigurnim poslovima ili sa zaradama koje ne prate rast troškova života.

Ovakav razvoj predstavlja prekid nekadašnje veze rasta i prosperiteta. Ekonomski rast više ne garantuje “prospěrity for all”. Napredak u tehnologiji – od automatizacije industrije do uspona velikih digitalnih platformi – doveo je do situacije da bogatstvo raste, ali se ne prelijeva na radničku klasu. Time se podriva društveni dogovor na kojem je liberalni kapitalizam počivao: da svi imaju koristi od rasta privrede. Acemoglu upozorava da ovakva dinamika stvara duboke društvene pukotine i nezadovoljstvo koje se kasnije politički manifestuje (o čemu svjedoči uspon populizma). Krupni tehnološki skokovi, bez adekvatnih politika zaštite radnika, rezultirali su time da digitalna era produkuje rast praćen stagnacijom plata, gubitkom dobrih radnih mjesta i rastućom nejednakošću.

Ljevičarske partije i gubitak radničke baze

Jedan od paradoksa savremenog društva jeste da radnička klasa – nekad okosnica ljevičarskih pokreta – sve više okreće leđa tradicionalnim lijevim strankama. Acemoglu ističe da su socijaldemokratske i progresivne partije u mnogim zemljama izgubile dodir sa stvarnošću radnog čovjeka. Umjesto borbe za plate, radna mjesta i socijalnu sigurnost, mnoge ljevičarske partije posljednjih decenija fokusirale su se na kulturalna pitanja i pridobile podršku uglavnom obrazovanije srednje klase, ostavljajući radnike po strani. Rezultat je da su se radnici osjećali izdano i nevidljivo u političkom procesu.

Posljedica tog raskida je porast nezadovoljstva koji su iskoristile desničarske i populističke snage. Stranke krajnje desnice privlače radnike nudeći jednostavna rješenja i kriveći “establišment” za ekonomske nevolje. U industrijalizovanom svijetu, kako piše i sam Acemoglu, umjerena ljevica i tradicionalni centar sada su poistovjećeni sa stagnacijom plata i rastućom nejednakošću, što otvara prostor radikalnim alternativama . Drugim riječima, mnogi radnici vide da im je finansijski lošije uprkos obećanjima liberalnih elita, pa okreću leđa mainstream partijama.

Tragična ironija je da su upravo one partije koje su istorijski izborile radnička prava – osmosatno radno vrijeme, pravo na sindikat, socijalnu državu – sada doživljene kao otuđene od radničkih interesa. Acemoglu to pripisuje dvjema stvarima: prvo, “postindustrijskoj nejednakosti” – strukturnim promjenama ekonomije gde su radnici bez visoke spreme ostali bez kvalitetnih poslova; i drugo, “kulturalnoj politici” – zaokupljenosti tema kao što su identitet i svjetonazorske podjele, na uštrb klasnih i ekonomskih pitanja. Lijeve partije su, u pokušaju da pridobiju šire biračko tijelo, često prihvatile i neke neoliberalne ekonomske principe (liberalizaciju tržišta, fleksibilizaciju rada) koji su štetili radnicima. Tako su izgubile svoj osnovni identitet zaštitnika potlačenih, što je dovelo do praznine u političkoj reprezentaciji radničke klase. U tu prazninu uskočile su nove snage – bilo desničarski populisti, bilo autentični lijevi pokreti van establišmenta.

Acemoglu u svom tekstu spominje i primjer Zohrana Mamdanija – njujorškog političara čiji uspon, po njemu, oslikava i obećanja i opasnosti s kojima se liberalizam suočava. Mamdani, mladi progresivac imigrantskog porijekla, privukao je pažnju radikalnim ekonomskim idejama (poput stanarskih unija i javnih usluga za sve), što pokazuje da rada ima plodno tlo za politike okrenute običnom čovjeku. Istovremeno, njegov uspjeh ukazuje na to da establišment mora ozbiljno shvatiti zahteve radnika ili rizikuje dalju eroziju povjerenja. Poruka je jasna: ljevičarske partije mogu povratiti radničku klasu samo ako se vrate temeljnim ekonomskim pitanjima – platama, radnim pravima, sigurnosti radnog mjesta i socijalnoj pravdi – umjesto da budu isključivo partije kulturnih ratova ili tehnokratske elite.

Nova paradigma: Liberalizam u službi radnika (i “pro-radnička” tehnologija)

Treća ključna teza Acemogluovog eseja jeste poziv na novi pristup liberalnom kapitalizmu – onaj koji bi ponovo stavio radnike u središte ekonomskog progresa. Ovaj „radnički liberalizam“ podrazumijeva niz promjena, od politike do tehnologije, kako bi se obnovila veza između rasta i širokog prosperiteta. Acemoglu zagovara povratak osnovama: umjesto da se oslanjamo isključivo na tržište da “magijski” riješi nejednakost, država i društvo moraju aktivno oblikovati ekonomiju u korist radne većine. To znači ulagati u obrazovanje i obuku radnika, jačati sindikate i prava zaposlenih, te osigurati da ekonomska dobit bude pravednije podijeljena (npr. progresivnijim oporezivanjem i većim ulaganjima u javne usluge koje pomažu radničkim porodicama).

Posebno intrigantan aspekt novog pristupa je kako upravljati tehnološkim napretkom, naročito vještačkom inteligencijom (AI), da bi radnici imali koristi od tehnologije umjesto da strahuju od nje. Acemoglu ističe da trenutni smjer razvoja AI često favorizuje automatizaciju i zamjenu ljudskog rada, što pojačava nejednakost – velike kompanije štede na radnoj snazi, a radnici gube poslove. No, taj smjer nije neizbježan. “Ništa u razvoju tehnologije nije predodređeno – možemo izabrati put tehnologije koja će dopunjavati (umjesto zamjenjivati) radnika”, poručuju Acemoglu i njegove kolege . Oni zagovaraju “pro-radničku” vještačku inteligenciju – takav razvoj AI alata koji povećavaju produktivnost i vještine radnika umjesto da ih čine suvišnim.

Kako bi to izgledalo u praksi? Umjesto da AI potpuno preuzme poslove, mogao bi biti korišten kao alat koji omogućava radnicima da rade efikasnije i kvalitetnije. Na primjer, AI asistenti mogu pomoći nastavnicima da personalizuju nastavu, ljekarima da brže postave dijagnozu, fabriskim radnicima da upravljaju složenim mašinama ili zanatlijama da preciznije planiraju poslove. Takva “dopunska” upotreba AI bi povećala potražnju za kvalifikovanim radom umjesto da je smanjuje. “Ako AI alati omoguće nastavnicima, medicinskim radnicima, električarima, vodoinstalaterima i drugim modernim zanatlijama da obavljaju stručnije poslove, to može smanjiti nejednakost, podići produktivnost i povisiti plate – praktično podižući radnike na viši nivo” .

Naravno, ovakav pozitivan ishod nije moguć bez svjesnih politika. Acemoglu naglašava da je potreban zaokret u načinu na koji firme uvode tehnologiju – da prestanu gledati isključivo kako da zamijene radnike, već kako da tehnologija omogući nov, kvalitetniji rad za ljude. Tu je i uloga države: odgovarajućim podsticajima (npr. poreskim olakšicama za kompanije koje kreiraju radna mjesta uz AI, umjesto da otpuštaju) i regulativom (npr. ograničavanje upotrebe nadzornih algoritama koji degradiraju uslove rada) može se usmjeriti razvoj AI u socijalno poželjnom pravcu . Ukratko, liberalni kapitalizam sutrašnjice mora biti “tehnologija + radnici”, a ne “tehnologija umjesto radnika”. Takav novi model bi vratio povjerenje radničke klase da ekonomski sistem radi i u njihovom interesu, a ne samo u korist bogatih.

Balkanska perspektiva: radnici na marginama tranzicije

Kontekst Zapada o kojem piše Acemoglu ima jasne paralele i u našem regionu. Zemlje Balkana, posebno države bivše Jugoslavije, prošle su kroz burnu tranziciju iz socijalizma u tržišnu ekonomiju tokom 1990-ih i 2000-ih. Nažalost, ta tranzicija je za mnoge radnike značila gubitak sigurnosti i životnog standarda. Privatizacija i deindustrijalizacija dovele su do masovnog gašenja tvornica, dok su novi sektori ekonomije sporo upijali višak radne snage. Radnici su često postali kolateralna šteta tranzicije – njihov rad izgubio je vrijednost preko noći, a glas u društvu im je oslabio.

U regionu Zapadnog Balkana i danas svjedočimo sličnim problemima koje Acemoglu opisuje na globalnom nivou. Rast BDP-a ne prati smanjenje siromaštva ni porast plata za šire stanovništvo. Mnogi radnici zaposleni su u nesigurnim, slabo plaćenim poslovima. Prema jednom regionalnom manifestu za dostojanstven rad, “mnoge radnice i radnici nose se s teretom neadekvatnih zarada, što im uskraćuje dostojanstven životni standard; niske plate ne samo da uzrokuju siromaštvo već održavaju i socijalnu nepravdu” . Takođe, “značajan dio radne snage zarobljen je u nesigurnim oblicima zaposlenja – bez socijalne zaštite i mogućnosti napretka – što perpetuira ciklus siromaštva i sprječava radnike da ostvare svoj potencijal” . Ovi navodi opisuju realnost radnika u tranzicijskim ekonomijama: prekarni rad, niske plate, slaba zaštita i osećaj nestabilnosti.

Politički gledano, i kod nas su ljevičarske opcije oslabljenje ili diskreditovane upravo zbog nesnalaženja u tranziciji. U nekim zemljama bivše Jugoslavije, partije proizašle iz nekadašnjih komunista prihvatile su tržišni fundamentalizam i zavladale kontroverznim privatizacijama, udaljivši se od radničkih interesa. Drugdje su nacionalističke retorike potisnule klasu kao temu, pa je radnička klasa često bila mobilisana po etničkoj osnovi umjesto po socio-ekonomskoj. Rezultat je da radnici u regionu danas uglavnom nemaju jakog političkog zastupnika koji bi se borio za njihove interese – sindikati su oslabljeni, a socijaldemokratske ideje često marginalizovane u praksi.

Ipak, situacija u regionu potvrđuje važnost Acemogluove poruke. Tranzicija je pokazala šta se dešava kad se liberalizacija sprovodi bez dovoljno obzira za radnike: društvo postaje polarizovano između malog broja dobitnika (novoformirane ekonomske elite) i velikog broja gubitnika (radnika i srednje klase). Mnogi mladi i kvalifikovani radnici vide malo perspektive kod kuće i masovno emigriraju za bolje plate i uslove rada – što je najbolji pokazatelj da ekonomije nisu pružile široko blagostanje.

Za zemlje Balkana, “liberalni kapitalizam koji podiže radničku klasu” značio bi preispitivanje postojećeg modela razvoja. Trenutno se često oslanjamo na strane investicije koje traže jeftinu radnu snagu, što drži plate niskima i radnike u podređenom položaju. Takav model kratkoročno donosi rast, ali dugoročno cementira zaostalost i nezadovoljstvo. Umjesto “trke ka dnu” kroz spuštanje radnih standarda radi privlačenja investicija , regionu je potreban održiviji, inkluzivniji put razvoja – onaj koji će vrednovati domaćeg radnika, ulagati u njegove vještine i otvoriti kvalitetna radna mjesta. To podrazumijeva snažnije provođenje radnog zakonodavstva, veće minimalne plate, podršku kolektivnom pregovaranju i javne investicije u infrastrukturu i industrije koje mogu zaposliti lokalnu radnu snagu. Takođe, u korak sa Acemogluovim idejama, i naš region bi trebao usvajati tehnologije promišljeno – ne da zamijeni ljude, već da im omogući da rade pametnije i produktivnije.

Na Balkanu postoje talentovani inženjeri i IT stručnjaci, ali plodovi digitalizacije ne smiju ostati samo u okviru elitnih sektora; potrebno je digitalne alate dovesti i u tradicionalne privredne grane (poljoprivredu, proizvodnju, usluge) kako bi prosječan radnik postao produktivniji i bolje plaćen. Primjer za to su inicijative za automatizaciju proizvodnje uz prekvalifikaciju radnika – kada radnik upravlja robotom ili mašinom, njegova vrijednost raste umjesto da biva otpušten. Takva vizija “tehnologije u službi radnika” mogla bi pomoći i balkanskim privredama da preskoče neke od zamki tranzicije i uhvate korak s razvijenim svijetom bez odricanja od svoje radne snage.

Zaključak

Daron Acemoglu svoj tekst u Financial Times-u zaključuje optimističnom porukom: liberalizam može ponovo pridobiti radničku klasu, ali samo ako se temeljno reformiše – vrati se principu široke raspodjele prosperiteta i odgovori na izazove digitalnog doba hrabrije nego dosad. To praktično znači da ekonomska politika mora ponovo “progovoriti” jezikom radnika: prioriteti poput pristojne zarade, stabilnog zaposlenja, dostupnog zdravstva i obrazovanja, te dostojanstva na radu moraju doći ispred apstraktnih ciljeva poput deregulacije po svaku cijenu ili pukog rasta BDP-a. Liberalni kapitalizam 21. vijeka, da bi opstao i bio legitiman, mora pokazati da može podići i one na dnu, ne samo one na vrhu.

Ključna poruka Acemogluovog teksta – relevantna i globalno i za naš region – jeste da ekonomski rast nema vrijednost ako njegovi plodovi ne dostižu većinu građana. Ukoliko se nastavi stara paradigma gdje dobitke uzima mali sloj, frustracija radništva će rasti, sa nesagledivim posljedicama po demokratiju i društvo. S druge strane, nova vizija “radničkog liberalizma” nudi nadu: kroz realističan ekonomski plan (obnova industrija, ulaganje u zelenu ekonomiju i infrastrukturu), političku volju da se smanji nejednakost, te tehnologiju koja radi za čovjeka, moguće je povratiti povjerenje radničke klase.

Za zemlje poput naših, to znači da tranzicija nije gotova dok god običan radnik ne osjeti boljitak. Kako liberalni kapitalizam može podići radničku klasu? – Po Acemogluu, tako što će se vratiti svojim liberalnim idealima ali uz jednu korekciju kursa: da slobodno tržište i tehnologija budu oruđa za opštu dobrobit, a ne sami sebi svrha. To je poziv i ljevičarskim partijama i svim progresivnim snagama da ponovo pronađu zajednički jezik sa radnicima. Jer samo ekonomija koja radi za većinu može obezbijediti stabilnost, prosperitet i zdravu demokratiju u godinama koje dolaze.

Izvor: Daron Acemoglu, Financial Times – „How liberalism can win back the working class“. Nobelovac Acemoglu je ovu temu detaljno obradio i u svojim drugim radovima, uključujući knjigu “Power and Progress” i zajedničke studije o tehnologiji i nejednakosti, ukazujući na to da je borba za pro-radničku politiku i ekonomiju ključna tačka za budućnost liberalne demokratije . Njegove ideje predstavljaju podsjetnik da prosperitet ima smisla samo ako je zajednički – u suprotnom, ni liberalizam ni demokratija neće održati povjerenje onih kojih je najviše. Radnička klasa, nekada pokretač društvenog napretka, ne smije ostati zaboravljena – upravo u njenom osnaživanju leži put ka pravednijem i uspješnijem društvu za sve.

Napomena: Tekst je inspirisan i djelimično se oslanja na članak Darona Acemoglua u Financial Times-u pod navedenim naslovom, uz osvrt na regionalni kontekst (Balkan, bivša Jugoslavija) gdje su pitanja položaja radnika i tranzicije i dalje od izuzetne važnosti.

/ / /

"Standard Prva" d.o.o. Bijeljina je kompanija registrovana u Bijeljini pri Okružnom privrednom sudu u Bijeljini. Djelatnosti kompanije su računovodstvo, otkupi potraživanja, angel investing i druge povezane usluge. Distressed debt je dio grupacije u okviru koga firma otkupljuje potraživanja koja funkcionišu i ne vraćaju se redovno.

AK Stevanović je vodeća advokatska kuća u regionu sa sjedištem u Bijeljini. Skraćenica predstavlja Advokatsku kancelariju Stevanović Vesne i Advokatsku kancelariju Stevanović Miloša.

Kontakt za medije press@advokati-stevanovic.com ili putem telefona 00 387 55 230 000 kao i na 00387 55 22 4444