Inspirisano radom Milana Konjovića, slikara

Piše: Miloš Stevanović

Postoji jedan trenutak prije svakog stvaranja u kojem još nema ničega. Platno je prazno. Papir je bijel. Prostor nema oblik. Kompanija nema ime. Knjiga nema prvu rečenicu. Postoji samo ideja — ponekad jasna, a mnogo češće neodređena, nemirna i poznata jedino čovjeku koji je nosi u sebi.

Upravo je taj put, od nečega što postoji samo u našoj svijesti do nečega što postaje dio stvarnog svijeta, možda najuzbudljiviji ljudski proces. Posmatrajući djela velikog srpskog slikara Milana Konjovića, posebno njegov snažan odnos prema boji, potezu i samom činu slikanja, možemo razumjeti da stvaranje nije puko izvršavanje unaprijed napravljenog plana. Stvaranje je proces u kojem se i sama ideja mijenja dok nastaje.

Konjović nije slikao tako da sakrije trag nastanka slike. Naprotiv, energija poteza ostaje vidljiva. Boja nije samo sredstvo kojim se nešto prikazuje, već postaje događaj na platnu. U takvom slikarstvu osjećamo pokret ruke, odluku, impuls, korekciju i trenutak u kojem umjetnik kaže: sada je dovoljno. Upravo zbog toga njegova umjetnost može biti snažna metafora svakog stvaralačkog procesa.

Na početku je ideja. Ideja je neobična pojava. U trenutku kada nastane nema težinu, cijenu, adresu niti fizički oblik. Ne možemo je dodirnuti. Drugi ljudi je često ne mogu ni vidjeti onako kako je vidi njen autor. Pa ipak, upravo iz takvih nevidljivih početaka nastaju slike, kuće, gradovi, kompanije, pronalasci, knjige i čitavi sistemi koji kasnije mijenjaju živote ljudi.

Ali imati ideju nije isto što i stvarati. Stvaranje počinje tek kada napravimo prvi potez. Slikar mora staviti boju na prazno platno. Pisac mora napisati prvu rečenicu. Arhitekta mora povući prvu liniju. Preduzetnik mora napraviti prvi konkretan korak prema nečemu što u tom trenutku možda postoji samo u njegovoj glavi. Taj prvi potez ne mora biti savršen. Njegova najveća vrijednost jeste u tome što prekida prazninu.

Poslije njega stvari počinju da se mijenjaju. Jedna odluka proizvodi drugu. Jedna boja traži drugu boju. Jedan potez mijenja odnos cijele kompozicije. Ono što je na početku izgledalo kao greška ponekad postane najvažniji dio slike. Ono što smo smatrali ključnim može tokom procesa potpuno nestati. Stvaralac zato mora imati dovoljno odlučnosti da slijedi svoju ideju, ali i dovoljno slobode da je mijenja.

Tu se nalazi jedna od najvećih razlika između ideje i realizacije. Ideja je savršena jer još nije bila izložena stvarnosti. Realizacija je vrijedna upravo zato što jeste. Stvarni svijet postavlja granice. Nedostaje vrijeme. Nedostaje novac. Pojavljuju se tehnički problemi. Ljudi ne razumiju zamisao. Okolnosti se mijenjaju. Nešto što je na papiru djelovalo jednostavno u praksi postaje teško. I upravo tada počinje pravo stvaranje.

Jer stvaralac nije čovjek kojem se prepreke ne događaju. Stvaralac je čovjek koji kroz prepreke nastavlja da daje oblik svojoj početnoj zamisli. U tome možemo pronaći nešto od Konjovićeve slikarske energije. Njegovo platno nije hladna matematička konstrukcija u kojoj je svaki centimetar unaprijed određen. U njemu postoji borba između kontrole i spontanosti. Umjetnik zna šta želi, ali istovremeno dopušta djelu da tokom nastanka dobije sopstveni život.

Isto se događa sa velikim životnim projektima. Kada nešto stvaramo mjesecima ili godinama, u jednom trenutku projekat prestaje da bude samo naša početna ideja. U njega ulaze drugi ljudi, okolnosti, iskustva, greške, slučajnosti i nova saznanja. Ako smo dovoljno pažljivi, shvatićemo da realizacija ne uništava prvobitnu ideju — ona je sazrijeva.

Zato stvaranje zahtijeva i sposobnost odricanja. Potrebno je odbaciti ono što ne funkcioniše. Prebojiti dio platna koji nam se juče dopadao. Promijeniti plan. Priznati da neka odluka nije bila dobra. Početi ponovo. To nije poraz stvaralačkog procesa. To jeste stvaralački proces.

Kada kasnije gledamo završeno djelo, gotovo nikada ne vidimo sve što mu je prethodilo. Vidimo sliku na zidu, ali ne i prazno platno. Vidimo zgradu, ali ne hiljade nacrta i odluka. Vidimo uspješnu kompaniju, ali ne godine tokom kojih je njen osnivač pokušavao da pronađe pravi model. Vidimo knjigu, ali ne desetine stranica koje je pisac izbrisao. Vidimo rezultat, a ne vidimo stvaranje.

Možda je upravo zbog toga toliko važno sačuvati trag procesa. Konjovićeva ekspresivnost podsjeća nas da ljepota ne mora biti u savršenom prikrivanju načina na koji je nešto nastalo. Ponekad upravo tragovi poteza daju djelu karakter. Isto tako, ožiljci, greške i promjene pravca daju karakter ljudskim projektima.

Najvažnija sposobnost stvaraoca zato možda nije talenat. To je sposobnost da vidi nešto čega još nema. Da stoji pred praznim platnom i vidi sliku. Da stoji pred praznim zemljištem i vidi zgradu. Da gleda problem i vidi kompaniju koja bi ga mogla riješiti. Da posmatra postojeći svijet i pomisli: ovo može drugačije.

A onda dolazi ono mnogo teže — rad. Dan za danom. Potez za potezom. Odluka za odlukom. Sve dok se u jednom trenutku ne dogodi gotovo neprimjetna promjena: ono što je mjesecima ili godinama postojalo samo kao ideja sada stoji pred nama kao stvarnost.

Sama riječ stvaranje u našem jeziku gotovo savršeno opisuje taj proces. U njenoj osnovi nalazi se stvar. Stvarati znači nečemu što nije postojalo dati postojanje. Misli dati oblik. Ideji dati materiju. Nevidljivo učiniti vidljivim.

Zato stvaranje nikada nije samo umjetnička kategorija. Slikar stvara slikom. Arhitekta prostorom. Pisac riječima. Preduzetnik organizacijom. Inženjer konstrukcijom. Roditelj porodicom. Čovjek, na kraju, svojim izborima stvara i sopstveni život.

I možda je najveća lekcija koju umjetnost Milana Konjovića može ponuditi mnogo šira od samog slikarstva: ne treba se plašiti praznog platna. Prazno platno nije nedostatak. Ono je mogućnost. Potrebna je ideja. Potreban je prvi potez. Zatim još jedan. Poslije toga dolaze korekcije, sumnje, novi slojevi, pogrešni pravci i iznenađenja. A onda, ako ne odustanemo, dolazi trenutak kada se odmaknemo nekoliko koraka i prvi put jasno vidimo ono što smo nekada mogli samo da zamislimo.

Tada ideja više nije ideja.

Postala je stvar. I upravo to je — stvaranje.