Globalizacija je posljednjih decenija dovela do ubrzanog protoka robe i kapitala, ali i do velikih disbalansa. Sve je češće pitanje može li se zamisliti drugačiji, društveno odgovorni protekcionizam koji neće značiti izolaciju, već zaštitu lokalne ekonomije, pravne sigurnosti, ekoloških standarda i radnih prava. Ovakav pristup posebno je relevantan za male ekonomije poput onih u Jugoistočnoj Evropi. Umjesto potpunog zatvaranja tržišta, savremeni protekcionizam nastoji ispraviti nepravde globalnog tržišta i stvoriti okvir u kome domaće kompanije mogu napredovati, a strani investitori koji dijele iste vrijednosti biti dobrodošli.

Protekcionizam bez izolacije: zaštita umjesto zatvaranja

Tradicionalno se protekcionizam povezivao sa visokim carinama i izolacijom. Međutim, moderni protekcionizam ne mora značiti okretanje leđa svijetu. Naprotiv, on može biti instrument za uspostavljanje fer uslova poslovanja i zaštitu društvenih interesa. Kroz društveno odgovorni protekcionizam država nastoji:

• Zaštititi lokalnu privredu od nefer konkurencije: Primjer je uvođenje standarda kvaliteta ili bezbjednosti koji važe podjednako za domaće i strane proizvode. Time se sprječava da jeftina roba slabijeg standarda uništi domaće proizvođače. Takve mjere nisu klasična barijera, već način da se osigura ravnopravna utakmica.

• Očuvati radna prava i standarde rada: Država može insistirati da svi investitori poštuju minimalne radne standarde i prava radnika. To štiti domaću radnu snagu od eksploatacije i sprečava “trku do dna” u kojoj se konkurentnost postiže kršenjem radnih prava.

• Unaprijediti pravnu sigurnost: Jačanjem vladavine prava i transparentnim propisima država štiti i domaće firme i odgovorne strane ulagače. Pravna sigurnost znači da pravila igre važe jednako za sve – onemogućava se da veliki igrači iskoriste rupe u zakonu na štetu manjih.

• Podići ekološke standarde: Propisivanjem visokih ekoloških standarda (npr. ograničenja zagađenja, pravila o otpadu) vlast može zaštititi zdravlje građana i prirodu. Istovremeno, time se stimuliše zelena tranzicija – domaće firme koje ulažu u čiste tehnologije dobijaju prednost, a investitori koji donose prljavu tehnologiju bivaju obeshrabreni.

Ovako definisan protekcionizam ne podrazumijeva autarkiju. Dapače, on i dalje pozdravlja trgovinu i investicije, ali pod uslovima koji čuvaju društvo i okolinu. Time država djeluje poput ekonomskog štita – propušta one prilike koje donose razvoj, a odbija one koje bi dugoročno nanosile štetu zajednici.

Lekcije iz Evrope: socijalni i ekološki protekcionizam

U evropskim političkim krugovima sve se ozbiljnije razmatra “socijalni i ekološki protekcionizam” kao legitiman odgovor na asimetrije globalnog tržišta. Razlog je jasan: mnoge zemlje shvataju da potpuno slobodna trgovina često favorizuje one koji zanemaruju standarde. Zapadne ekonomije decenijama su promovisale liberalizaciju, dok su istovremeno obilato subvencionisale vlastitu poljoprivredu i industriju . Takva dvostruka pravila dovela su do nezadovoljstva širom svijeta i osjećaja da pravila globalne trgovine nisu jednaka za sve.

Jedna prekretnica desila se još krajem 1990-ih. Na ministarskoj konferenciji Svjetske trgovinske organizacije u Sijetlu 1999. okupila se šarolika koalicija sindikata, ekoloških aktivista, organizacija autohtonih naroda i drugih grupa, ukupno oko 50.000 ljudi, koji su četiri dana blokirali grad . Ovi protesti – poznati kao “Bitka za Sijetl” – ujedinili su takozvane “tesarce i kornjače” (radnike i ekologe) u zajedničkom pozivu za pravedniji trgovinski sistem. Demonstranti su tada jasno poručili da se zalažu za trgovinu koja nije vođena isključivo profitom i snagom jačeg, već za sistem zasnovan na zaštiti životne sredine i poboljšanju uslova radnika . Taj događaj ostao je upamćen kao istorijski udarac neoliberalnoj globalizaciji – pregovori u Sijetlu su propali, a dalji zamah nekontrolisane liberalizacije je zaustavljen .

Ipak, u decenijama nakon Sijetla, globalizacija je nastavila drugim putem. Umjesto kroz velike multilateralne sporazume koji bi izazvali masovne proteste, trgovinska liberalizacija sprovođena je tiše, kroz brojne bilateralne i regionalne ugovore. Evropska unija je, recimo, sklapala sporazume o slobodnoj trgovini sa Južnom Korejom, Japanom, Vijetnamom, Novim Zelandom i mnogim drugim zemljama. Time je globalna trgovina nastavila da raste – često bez dovoljno javnog nadzora.

Međutim, posljednjih godina u Evropi jača svijest da neograničena slobodna trgovina ima svoju cijenu. Pandemija COVID-19 pokazala je ranjivost lanca snabdijevanja; rat u Ukrajini i geopolitičke tenzije postavile su pitanje zavisnosti od uvoza ključnih sirovina i proizvoda. Istovremeno, klimatska kriza učinila je ekološke troškove dosadašnjeg modela očiglednim. Pritajeni protekcionizam postaje sve prihvatljiviji mejnstrim krugovima. EU već uvodi mehanizam karbonskih taksi na granicama (Carbon Border Adjustment Mechanism) kako bi izjednačila uslove za domaće proizvođače opterećene ekološkim propisima i strane konkurente koji dolaze iz zemalja sa blažim standardima . Čak se razmatra i šira primjena socijalnih klauzula – ideja da se proizvodima i investitorima koji ne poštuju osnovna prava radnika ili doprinose “socijalnom dampingu” ograniči pristup tržištu.

U Francuskoj, na primjer, politički pokreti predlažu da se Evropa odrekne doktrine radikalno slobodne trgovine i uvede “socijalne i ekološke carine” na svojim granicama radi zaštite industrije, radnika i životne sredine od nepoštene konkurencije . Drugim riječima, predlaže se da EU sklopi trgovinske sporazume samo sa onim zemljama koje poštuju određene minimalne standarde (Pariski klimatski sporazum, konvencije Međunarodne organizacije rada itd.), a da se na uvoz iz zemalja koje krše te standarde obračunava poseban namet. Takav koncept, koji je donedavno zvučao radikalno, sada dobija na legitimitetu u javnim raspravama. Evropa time priznaje da zaštita društvenih i ekoloških vrijednosti može biti opravdan razlog za korekciju tržišta.

Važno je naglasiti: ovakav protekcionizam nije usmjeren protiv međunarodne saradnje. Naprotiv, on je pokušaj da se globalizacija ukroti i učini pravednijom. Ideja je da se skrati udaljenost između mjesta proizvodnje i potrošnje gdje god je to razumno – iz demokratskih, socijalnih i ekoloških razloga . Umjesto ekonomskog sistema koji planetu zatrpava jeftinim, nekvalitetnim proizvodima kratkog vijeka, sve više aktera u Evropi zagovara lokalniju, održiviju proizvodnju. “Altruistički protekcionizam” – kako ga je prije četvrt vijeka zagovaralo alter-globalističko pokretanje – ponovo se javlja kao relevantna opcija . To je protekcionizam koji ne služi jednom narodu na štetu drugog, već štiti univerzalne vrijednosti: dostojanstven rad, čistu okolinu i zdravo tržišno takmičenje.

Zapadni Balkan pred asimetrijama tržišta

Za zemlje Zapadnog Balkana, uključujući Bosnu i Hercegovinu, pitanje pravilnog balansa između otvorenosti i zaštite domaće privrede posebno je osjetljivo. Ove ekonomije su relativno male i krhke, ali istovremeno veoma otvorene – što zbog želje za privlačenjem stranih investicija, što zbog integracije u šire evropsko tržište. Posljedice nekontrolisane liberalizacije mogu biti ozbiljne: deindustrijalizacija, gubitak radnih mjesta i zavisnost od uvoza. Primjer Sjedinjenih Država pokazuje kako nagla globalizacija može razoriti lokalnu industriju: nakon potpisivanja NAFTA sporazuma, u SAD je zatvoreno preko 90.000 fabrika (prosječno osam dnevno), dok je istovremeno broj milijardera porastao – što je pratilo produbljivanje nejednakosti . Ako su takve pojave moguće u jednoj velikoj ekonomiji, zamislimo tek pritisak na puno manjim privredama Balkana.

Zemlje regiona često se suočavaju s asimetričnim trgovinskim odnosima. Primjera radi, farmeri u BiH godinama upozoravaju da trpe nekontrolisan uvoz subvencionisane hrane iz EU i okruženja, dok istovremeno komšijske zemlje zadržavaju barijere za bh. izvoz. Još 2009. domaća vlast je pokušala uvesti zaštitne carine na oko 1.000 poljoprivrednih proizvoda kako bi pomogla lokalnim proizvođačima, ali je taj zakon ubrzo poništen uz obrazloženje da krši CEFTA regionalni sporazum i ugovore sa EU . Bosanski farmeri tada su protestovali ispred suda, tvrdeći da su izloženi nefer konkurenciji – susjedi su oporezivali bosansku robu, dok su njihove izvožene u BiH bez carina . Ovaj slučaj ilustruje dilemu s kojom se region suočava: kako zaštititi mladu privredu, a ipak poštovati preuzete obaveze o slobodnoj trgovini?

Odgovor može biti upravo u konceptu društveno odgovornog protekcionizma prilagođenog lokalnom kontekstu. To znači primjenjivati pametne mjere koje su u skladu s međunarodnim pravilima, ali koriste prostor koji postoji za podršku domaćem razvoju. Neke od tih mjera mogle bi biti:

• Ciljane fiskalne olakšice i podsticaji: Vlade mogu kroz poreznu politiku i subvencije podržati strateške sektore (npr. poljoprivredu, obnovljive izvore energije, IT sektor) gdje postoji potencijal rasta ili od posebnog su značaja za društvo. Takve mjere moraju biti transparentne i dostupne svim firmama koje ispunjavaju kriterije (npr. kreiranje radnih mjesta, izvoz, inovacije), kako bi se izbjeglo favorizovanje podobnih.

• Regulatorne mjere za očuvanje standarda: Države mogu uvesti standarde koji važe za svu robu i usluge na tržištu – npr. standarde kvaliteta hrane, sigurnosti proizvoda, ekološke norme u industriji. Iako takvi propisi važe i za domaće i za uvozne proizvode, oni de facto štite lokalne proizvođače koji već posluju po tim pravilima i filtriraju one uvozne proizvode koji ne zadovoljavaju iste uslove. Takođe, vlade mogu koristiti javne nabavke kao alat – dajući prednost ponudama koje uključuju domaći sadržaj ili više poštuju ekološke i socijalne kriterije. Time se domaćim firmama daje prilika, a strani investitori se motivišu da sarađuju sa lokalnim partnerima i ulažu u ispunjavanje standarda.

• Pravne i institucionalne mjere: Ovo podrazumijeva jačanje institucija koje treba da sprovode gore pomenute politike. Na primjer, efikasni sudovi i inspekcije su potrebni da bi se osigurala naplata carina, kontrola kvaliteta i rada, te sankcionisanje dampinga ili monopola. Pravna sigurnost takođe znači da strani investitor neće moći pravnim doskočicama oboriti neki zaštitni propis – ako je on donesen u javnom interesu i u skladu s višim pravom. Važno je napomenuti da društveno odgovorni protekcionizam ne smije postati paravan za korupciju ili arbitrarnu zaštitu domaćih tajkuna. Naprotiv, on mora biti transparentan i zasnovan na jasnim pravilima, kako bi istinski štitio opšti interes.

Bosna i Hercegovina i njeni susjedi već imaju određeni manevarski prostor čak i unutar postojećih okvira. Na primjer, mogu se iskoristiti postojeca pravila Svjetske trgovinske organizacije o antidamping mjerama ili zaštiti “mladih industrija” kako bi se privremeno zaštitile novouspostavljene domaće fabrike od preplavljivanja jeftinom robom iz uvoza. Takođe, dok ne postanu članice EU, zemlje regiona nisu u potpunosti vezane strogim pravilima o državnoj pomoći, što znači da mogu pomnije usmjeravati državne investicije u razvojno korisne projekte. Ključno je, ipak, da se sve radi u duhu društvene odgovornosti – dakle, cilj nije stvaranje rentijerskih monopola pod izgovorom patriotizma, već podsticanje konkurentnosti domaćih firmi na održivim osnovama.

Investitori dobrodošli – ali koji?

Često se čuje argument da će svaka zaštitna mjera uplašiti strane investitore. No, treba razlikovati kratkoročni špekulativni kapital koji traži brzu zaradu u slabije regulisanom okruženju, od održivih investitora koji traže stabilnost, kvalifikovanu radnu snagu i predvidive uslove poslovanja. Društveno odgovorni protekcionizam upravo ima za cilj da privuče ove druge.

Kako? Tako što jasno stavlja do znanja da su u zemlji poželjne one investicije koje poštuju lokalne zakone, plaćaju poreze, brinu o radnicima i okolini. Investitor koji planira otvoriti pogon uz poštovanje visokih standarda neće imati problem s razumnom regulativom – štaviše, pozdraviće je jer zna da ni njegov nekorektni konkurent neće moći profitirati varajući sistem. S druge strane, onaj ko je namjeravao iskoristiti rupe u zakonu, potplatiti za dozvole ili zagađivati bez posljedica, vjerovatno će zaobići zemlju koja te rupe zatvara.

Vremena su se promijenila i dio investitora danas aktivno traži sredine sa visokim ESG standardima (Environmental, Social, Governance – ekološkim, socijalnim i upravljačkim kriterijumima). Čak 89% globalnih investitora navodi da uzima u obzir ESG faktore prilikom donošenja odluka , a fondovi usklađeni s održivim principima upravljaju sa preko 18 biliona dolara imovine (procjene kažu da će ta brojka porasti na skoro 34 biliona do 2026. godine) . Dakle, ogromna količina kapitala u svijetu traži projekte koji doprinose održivom razvoju. Ako zemlje Zapadnog Balkana istaknu svoj profil kao destinacije koje njeguju vladavinu prava, radna prava i ekološku osviještenost, privući će upravo takve investicije. Primjera radi, kompanije iz EU sve više vode računa o ugljeničnom otisku i uslovima rada u dobavljačkim lancima; one će radije ulagati tamo gdje mogu poslovati u skladu sa svojim korporativnim standardima, nego u “Divlji Zapad” bez pravila.

Naravno, i dalje je važno da region nudi i druge prednosti: kvalifikovanu radnu snagu, infrastrukturne projekte, pristup tržištima. Protekcionističke mjere ne mogu nadomjestiti neefikasnost ili lošu poslovnu klimu. Ali one mogu dati okvir stabilnosti – signal da država stoji iza svojih razvojnih prioriteta i da neće dozvoliti da njen razvojni kurs bude poremećen nepoštenim praksama. U tom smislu, društveno odgovorni protekcionizam stvara win-win situaciju: domaće firme dobijaju podršku i vrijeme da izrastu i postanu konkurentne, dok strani investitori dobijaju sigurnost da ulaze na tržište koje cijeni kvalitet, održivost i poštenu konkurenciju.

Zaključak: Konkurentska prednost 21. vijeka

Iskustva od protesta u Sijetlu 1999. do danas naučila su nas da “tržište bez pravila” često vodi do društveno štetnih ishoda. Ideja drugačijeg protekcionizma, koja se nekad vezivala uz alternativne pokrete, sada ulazi u mejnstrim diskurs. Ključna poruka je da zaštita lokalnih interesa ne mora biti sinonim za nazadni ekonomski nacionalizam. Naprotiv, ako se provodi transparentno i pametno, društveno odgovorni protekcionizam može postati konkurentska prednost u 21. vijeku. Zemlja koja uspije da izgradi imidž pravednog i sigurnog poslovnog okruženja – gdje se poštuju standardi i gdje se cijene lokalni resursi – biće privlačna i za građane (koji od toga imaju bolji životni standard) i za ozbiljne investitore.

Na globalnom planu, svjedoci smo svojevrsnog restarta ekonomskog poretka. Nakon što je neoliberalna globalizacija “udarila u zid” , otvara se prostor za nove modele. Društveno odgovorni protekcionizam može biti jedan od tih modela – onaj gdje države strateški usmjeravaju razvoj, štiteći svoje društvo od štetnih uticaja, a istovremeno sarađujući na ravnopravnijim osnovama sa drugim zemljama. Za Bosnu i Hercegovinu i njene susjede, ovo je prilika da izgrade ekonomije koje neće biti puki priljepak globalnih tokova, već će proaktivno oblikovati svoju sudbinu. U tom procesu, privlačenje investicija i zaštita domaćih interesa ne moraju biti suprotnosti – one mogu ići ruku pod ruku, pod uslovom da je vizija razvoja dugoročna i usklađena sa društvenim ciljevima.

Kao što je poručeno iz Sijetla i napisano u Le Monde diplomatique: drugačiji protekcionizam je uvijek moguć – a danas djeluje potrebniji nego ikad. Ako budemo hrabri da ga zamislimo i sprovedemo, možemo otkriti da upravo on predstavlja taj štit iza koga zajednica može sigurno rasti, inovirati i napredovati.

Tim Standard Prva

/ / /

"Standard Prva" d.o.o. Bijeljina je kompanija registrovana u Bijeljini pri Okružnom privrednom sudu u Bijeljini. Djelatnosti kompanije su računovodstvo, otkupi potraživanja, angel investing i druge povezane usluge. Distressed debt je dio grupacije u okviru koga firma otkupljuje potraživanja koja funkcionišu i ne vraćaju se redovno.

AK Stevanović je vodeća advokatska kuća u regionu sa sjedištem u Bijeljini. Skraćenica predstavlja Advokatsku kancelariju Stevanović Vesne i Advokatsku kancelariju Stevanović Miloša.

Kontakt za medije press@advokati-stevanovic.com ili putem telefona 00 387 55 230 000 kao i na 00387 55 22 4444