Miloš Stevanović: Šta me tjera naprijed? Inspiracija i Bog.

Mnogi me pitaju šta me tjera naprijed.

Ponekad to pitanje dođe kao radoznalost. Ponekad kao čuđenje. Ponekad kao tiha sumnja da čovjek ne može dugo izdržati tempo u kojem ustaje prije zore, dolazi u firmu dok grad još spava, vodi ljude, projekte, klijente, ideje, sporove, planove i obaveze koje se često šire dalje od jednog dana, jednog mjeseca, pa čak i jedne godine.

Moj odgovor je jednostavan, ali nije mali: tjeraju me inspiracija i Bog.

Inspiracija nije trenutak. Nije samo lijepa misao koja se pojavi kada je čovjek odmoran, kada je sve uređeno i kada nema prepreka. Inspiracija je unutrašnji plamen koji kaže da nešto mora biti stvoreno, da neka ideja zaslužuje oblik, da neki posao zaslužuje trud, da neki cilj zaslužuje borbu. Ona je ono što čovjeka podigne i onda kada je umoran, i onda kada drugi ne razumiju zašto nastavlja, i onda kada bi bilo lakše stati.

A Bog je za mene ona svemoguća energija koja daje smisao svemu što radimo. U hrišćanstvu, islamu i svim velikim vjerama postoji ista velika istina: čovjek nije sam kada vjeruje, kada radi pošteno, kada ima namjeru koja prevazilazi običan interes i kada se prepusti višem smislu. Bog nije samo riječ koju izgovaramo u nevolji. Bog je pravac, tišina, snaga i povjerenje da svaki iskren korak ima svoje mjesto u većem poretku.

Ali vjera bez prvog koraka ostaje samo misao. Zato je najvažnije krenuti.

Čovjek ne mora odmah znati cijeli put. Ne mora imati sve odgovore. Ne mora čekati savršeno vrijeme, savršene okolnosti, savršene ljude oko sebe. Dovoljno je da napravi prvi korak. Taj prvi korak često izgleda mali, ali on mijenja sve. Iz jedne odluke nastaje rad. Iz rada nastaje disciplina. Iz discipline nastaje rezultat. Iz rezultata nastaje nova odgovornost. A iz odgovornosti nastaje stvaranje.

Za mene stvaranje počinje rano. Vrlo rano.

Već oko četiri ujutru sam budan. Od pet sam u firmi. Dok drugi tek ulaze u dan, ja sam već duboko u njegovoj strukturi. Tada je misao najčistija, plan najjasniji, a energija najdirektnija. U tim satima nema buke, nema izgovora, nema rasipanja. Postoji samo čovjek, njegova ideja, njegov rad i ono što mora biti urađeno.

Neko bi rekao da je to zbog novca. Nije.

Novac je posljedica, nikada suština. Suština je stvaranje. Suština je osjećaj da iza sebe ostavljaš nešto što vrijedi. Da jedna firma postaje jača. Da jedan klijent dobija sigurnost. Da jedan projekat dobija formu. Da jedna zgrada, jedan tekst, jedna odluka, jedan pravni stav, jedan poslovni potez postaju dio nečega većeg.

Najljepši osjećaj nije samo postići cilj. Najljepši osjećaj je trenutak kada znaš da si cilj postigao, pa mirno pogledaš dalje i kažeš: sada idemo na sljedeći.

Jer čovjek koji stvara ne staje. On ne živi samo od završenog. On živi od puta, od pokreta, od stalnog unutrašnjeg poziva da može bolje, dublje, tačnije i hrabrije.

Moja posebna inspiracija je i djevojčica čiji sam tata. Katarina.  Ona je moj najnježniji razlog i moj najjači podsjetnik zašto se vrijedi boriti. Kada čovjek ima dijete, više ne razmišlja samo o sebi. Razmišlja o primjeru koji ostavlja. O svijetu koji gradi. O vrijednostima koje će jednog dana govoriti više od svih riječi.

Zato radim. Zato ustajem. Zato ne odustajem.

Ne zato što je lako. Nego zato što vjerujem da čovjek ima obavezu da svoj dar ne ostavi neiskorištenim. Da ono što mu je dato pretvori u djelo. Da ideju ne čuva samo u mislima, nego da je spusti u stvarnost. Da bude zahvalan, ali i odgovoran. Da vjeruje, ali i da radi. Da se prepusti Bogu, ali da svaki dan učini ono što je do njega.

Na kraju, možda je upravo u tome odgovor.

Šta me tjera naprijed?

Inspiracija koja mi ne da da stanem.

Bog koji mi daje pravac.

I ljubav koja me podsjeća da sve što stvaramo vrijedi samo ako iza toga ostaje smisao.