Nasilje u porodici predstavlja jedan od najozbiljnijih izazova sa kojima se suočava savremeno društvo. Iako su posljednjih godina unaprijeđeni zakonski mehanizmi zaštite žrtava, broj prijavljenih slučajeva nasilja i dalje izaziva zabrinutost. Posebno zabrinjava činjenica da nasilje pogađa najosjetljivije kategorije stanovništva – žene, djecu, starija lica i osobe koje se nalaze u stanju posebne zavisnosti od članova porodice.

Kao pravnik koji se godinama bavi krivičnopravnom zaštitom oštećenih lica, imala sam priliku da kroz svoj profesionalni rad učestvujem u velikom broju predmeta koji se odnose na nasilje u porodici, zaštitu djece i ostvarivanje prava žrtava krivičnih djela. Iskustvo stečeno kroz rad sa oštećenim licima pokazuje da se iza svakog sudskog predmeta nalazi ljudska priča obilježena strahom, neizvjesnošću i često dugotrajnim trpljenjem različitih oblika nasilja.

Jedna od najvećih zabluda u javnosti jeste uvjerenje da nasilje u porodici podrazumijeva isključivo fizičko zlostavljanje. U praksi se vrlo često susreću slučajevi psihičkog nasilja, prijetnji, ponižavanja, kontrole kretanja, izolacije od porodice i prijatelja, ekonomskog uskraćivanja sredstava za život, kao i različitih oblika emocionalne manipulacije. Upravo ovi oblici nasilja često ostaju nevidljivi za okolinu, a posljedice koje ostavljaju na žrtve mogu biti jednako teške kao i posljedice fizičkog nasilja.

Poseban problem predstavlja činjenica da veliki broj slučajeva nikada ne bude prijavljen nadležnim institucijama. Žrtve često osjećaju stid, strah od reakcije okoline ili nepovjerenje prema institucijama. Nerijetko su finansijski zavisne od nasilnika ili vjeruju da će se situacija sama od sebe promijeniti. U brojnim predmetima može se primijetiti da je nasilje trajalo mjesecima ili godinama prije nego što je došlo do prve prijave policiji ili centru za socijalni rad.

Posebno osjetljivu kategoriju predstavljaju djeca. Čak i kada nisu neposredne žrtve fizičkog nasilja, djeca koja odrastaju u porodicama opterećenim nasiljem trpe ozbiljne posljedice. Stručna istraživanja, ali i svakodnevna praksa, potvrđuju da svjedočenje nasilju može ostaviti duboke emocionalne i psihološke traume koje utiču na razvoj ličnosti, obrazovanje, samopouzdanje i kasnije odnose koje će dijete graditi tokom života. Zbog toga zaštita maloljetnih lica mora biti apsolutni prioritet svih institucija.

Važno je naglasiti da borba protiv nasilja u porodici ne počinje u sudnici. Sudski postupak predstavlja samo posljednju fazu u kojoj država reaguje na već nastali problem. Prava borba mora se voditi kroz prevenciju, edukaciju i rano prepoznavanje nasilnog ponašanja. Neophodno je kontinuirano raditi na podizanju svijesti građana, edukaciji mladih o zdravim međuljudskim odnosima, kao i osnaživanju žrtava da potraže pomoć čim prepoznaju prve znakove nasilja.

Jednako važna je koordinacija između policije, tužilaštava, sudova, centara za socijalni rad, zdravstvenih ustanova i obrazovnih institucija. Samo zajedničkim djelovanjem moguće je osigurati efikasnu zaštitu žrtava i spriječiti ponavljanje nasilja. Svaka institucija ima svoju ulogu i odgovornost, a uspjeh sistema zavisi od njihove međusobne saradnje i blagovremenog reagovanja.

Poseban značaj imaju hitne mjere zaštite koje omogućavaju brzo udaljenje nasilnika iz zajedničkog doma i zabranu približavanja žrtvi. Takve mjere često predstavljaju ključni korak u zaštiti života i zdravlja oštećenih lica. Međutim, njihova efikasnost zavisi od dosljedne primjene i spremnosti svih nadležnih organa da djeluju bez odlaganja.

Društvo mora poslati jasnu poruku da nasilje nije privatna stvar porodice i da ne smije biti tolerisano ni pod kojim okolnostima. Svaka prijava nasilja mora biti ozbiljno shvaćena, a svaka žrtva mora imati osjećaj da nije sama. Istovremeno, potrebno je razvijati programe psihološke pomoći i podrške kako bi se žrtvama omogućio povratak normalnom životu i osjećaju sigurnosti.

Na osnovu iskustva stečenog kroz zastupanje velikog broja oštećenih lica i rad na predmetima iz oblasti krivičnog prava, uvjerena sam da je moguće postići značajne rezultate, ali samo ukoliko cijela zajednica prepozna svoju odgovornost. Borba protiv nasilja u porodici nije samo zadatak institucija. To je zajednička obaveza svih nas koji želimo izgraditi društvo u kojem će svako dijete odrastati bez straha, a svaki čovjek živjeti dostojanstveno i sigurno.

mr Božana Simić

Ekspert iz sfere krivičnog prava i pitanja zaštite i brige o maloljetnim licima koja su oštećena krivičnim djelima. Tokom svoje profesionalne karijere učestvovala je u velikom broju predmeta koji se odnose na nasilje u porodici, zaštitu djece, prava žrtava krivičnih djela i pružanje pravne podrške najosjetljivijim kategorijama društva.