U jednom od najzanimljivijih kulturnih eseja objavljenih ovih dana, književnica Rachel Cusk vraća nas životu i stvaralaštvu Kate Millett, jedne od najznačajnijih intelektualki dvadesetog vijeka. Međutim, ovo nije priča o feminizmu u njegovom političkom smislu, niti klasična biografija slavne autorice knjigeSexual Politics. To je duboko promišljanje o granicama jezika, prirodi ljudske patnje i ulozi umjetnosti u svijetu koji često odbija da sluša.

Povod za tekst predstavlja umjetnička instalacija „Terminal Piece“, rad koji je Kate Millett stvorila još 1972. godine, a koji danas ponovo privlači pažnju javnosti. U središtu instalacije nalazi se usamljena figura žene, zatvorena među metalnim šipkama i okružena praznim stolicama. Prizor je jednostavan, gotovo surov. Ipak, upravo u toj jednostavnosti krije se njegova snaga.

Pred ovim djelom čovjek gotovo trenutno osjeti nemoć riječi. Kao da umjetnica želi da pokaže da postoje iskustva koja je nemoguće u potpunosti opisati jezikom. Neke emocije, neki oblici bola, poniženja ili usamljenosti jednostavno izmiču riječima. Umjetnost tada preuzima ulogu koju jezik više ne može obavljati.

Kate Millett je tokom života bila mnogo više od spisateljice. Bila je filozof, aktivistkinja, umjetnica i osoba koja je duboko vjerovala da društvo često zanemaruje patnju pojedinca. Uprkos ogromnom uspjehu knjige Sexual Politics, slava joj nije donijela mir. Naprotiv, javni život, medijski pritisci i privatne borbe ostavili su dubok trag na njenom životu.

Posebno je zanimljiva njena tvrdnja da je „Terminal Piece“ nastao zato što se jednostavno nije mogao napisati. Za autoricu koja je život provela pišući, to predstavlja gotovo revolucionarnu misao. Kao da je u jednom trenutku zaključila da postoje istine koje književnost više ne može nositi. Da postoje pitanja na koja umjetnički objekat može odgovoriti bolje od romana, eseja ili političkog manifesta.

U tome se krije i centralna tema cijelog eseja. Šta se događa kada čovjek izgubi povjerenje u riječi? Kada objašnjenja postanu nedovoljna? Kada racionalni argumenti više ne mogu objasniti iskustvo života?

Odgovor koji nudi Kate Millett nije optimističan, ali jeste iskren. Ponekad ostaje samo tišina. Ponekad je upravo tišina najtačniji oblik iskaza.

Možda je zato ova priča toliko važna danas, u vremenu kada smo okruženi beskonačnim nizovima komentara, objava i mišljenja. Živimo u dobu u kojem svi govore, a rijetko ko zaista sluša. Millett nas podsjeća da ljudsko iskustvo ne stanuje uvijek u riječima. Nekada se nalazi u pogledu, praznoj stolici, zatvorenim vratima ili figuri koja sjedi sama iza metalnih šipki.

Ovaj esej nije samo priča o jednoj umjetnici. To je priča o svima nama. O našoj potrebi da budemo shvaćeni, o granicama jezika i o vječnom pitanju može li umjetnost doprijeti tamo gdje riječi prestaju.

Gotovo pola vijeka nakon nastanka „Terminal Piece“, poruka ovog djela djeluje jednako snažno kao i prvog dana: nisu sve istine izgovorive, ali to ne znači da nisu stvarne.

Za Standard Classic Radio, možda upravo u tome leži najveća vrijednost umjetnosti – da nam pomogne da osjetimo ono što ne možemo uvijek objasniti.