Jedna od rečenica koja se veoma često može čuti od vlasnika kompanija zvuči gotovo paradoksalno: firma posluje dobro, prihod raste, finansijski izvještaji pokazuju dobit, poslova ima sve više, ali novca na računu nema dovoljno. U isto vrijeme dospijevaju plate, porezi i doprinosi, PDV, rate kredita, obaveze prema dobavljačima i troškovi novih poslova, dok značajan dio novca koji je kompanija već zaradila još nije naplaćen. Upravo u toj razlici između ostvarenog rezultata i raspoloživog novca nalazi se jedno od najvažnijih pitanja finansijskog upravljanja svakom kompanijom.

Dobit i novac, naime, nisu isto. Dobit pokazuje da li je kompanija u određenom periodu ostvarila više prihoda nego rashoda, dok novčani tok pokazuje da li kompanija raspolaže novcem potrebnim da danas, sutra i u narednim mjesecima uredno izvršava svoje obaveze. Kompanija zato može biti profitabilna, imati rast prihoda i dobre poslovne rezultate, a istovremeno prolaziti kroz ozbiljan problem likvidnosti. Razumijevanje te razlike predstavlja jednu od osnovnih pretpostavki ozbiljnog upravljanja poslovanjem.

Faktura nije isto što i novac

Zamislimo kompaniju koja je tokom godine izvršila poslove vrijedne tri miliona KM. Poslovi su završeni, fakture izdate, prihod evidentiran, a nakon svih rashoda finansijski izvještaji pokazuju dobit od 300.000 KM. Posmatrano samo kroz bilans uspjeha, godina izgleda veoma dobro. Međutim, ako kupci toj kompaniji na kraju istog perioda duguju 900.000 KM, stanje na njenom bankovnom računu može pokazivati potpuno drugačiju sliku poslovanja.

Kompanija jeste ostvarila prihod i dobit, ali značajan dio tog prihoda još nije pretvoren u novac. Za to vrijeme zaposleni očekuju plate, država svoje poreze i doprinose, dobavljači svoja plaćanja, a banke urednu otplatu kredita. Zakupnine, energija, gorivo, softveri, osiguranja i drugi troškovi takođe nastavljaju da dospijevaju bez obzira na to da li su kupci kompanije svoje fakture platili na vrijeme. Zbog toga faktura predstavlja potraživanje, ali tek naplaćena faktura predstavlja novac kojim kompanija može stvarno raspolagati.

Rast kompanije može stvarati pritisak na likvidnost

Posebno zanimljiv problem nastaje kod kompanija koje brzo rastu. Vlasnik dobije veliki novi ugovor, zaposli dodatne ljude, naruči materijal, angažuje podizvođače, nabavi opremu i počne realizaciju projekta, ali prvu značajniju naplatu može očekivati tek nakon nekoliko mjeseci. Na papiru je riječ o odličnom poslu koji će povećati prihod i vjerovatno dobit kompanije, ali u realnom životu neko mora finansirati period između početka rada i trenutka naplate.

Upravo zbog toga rast kompanije često zahtijeva više obrtnog kapitala nego što vlasnici očekuju. Firma koja ima deset miliona KM godišnjeg prihoda ne mora nužno imati bolju likvidnost od firme koja ostvaruje dva miliona KM. Ako prva kompanija naplaćuje svoja potraživanja nakon 120 dana, dok druga naplaćuje za 15 ili 30 dana, njihove finansijske pozicije mogu biti potpuno drugačije. Veliki ugovor zato može biti velika poslovna prilika, ali istovremeno i ozbiljan finansijski izazov ako kompanija nije unaprijed izračunala koliko će sopstvenog novca morati da uloži prije prve naplate.

Rok plaćanja je dio cijene posla

Ako kompanija proda uslugu za 100.000 KM i naplati je odmah, to ekonomski nije potpuno ista transakcija kao kada istih 100.000 KM naplati nakon četiri ili šest mjeseci. Tokom tog perioda kompanija mora finansirati plate, dobavljače, poreze i ostale troškove povezane sa izvršenjem ugovora. Ako za to koristi kredit, revolving ili drugi oblik finansiranja, kamata postaje stvarni trošak konkretnog posla. Ako koristi vlastiti kapital, postoji trošak činjenice da taj novac nekoliko mjeseci nije mogao biti upotrijebljen za neku drugu investiciju ili poslovnu priliku.

Zbog toga rok plaćanja nije samo administrativna odredba ugovora, nego sastavni dio ekonomije svakog posla. Kupcu kojem se omogućava veoma dug rok plaćanja kompanija praktično daje i određeni oblik finansiranja, pa bi uslovi plaćanja morali biti uzeti u obzir prilikom određivanja cijene, procjene rizika i ugovaranja instrumenata obezbjeđenja. Cijena od 100.000 KM sa avansom od 50 odsto i ostatkom po završetku posla nije ekonomski jednaka cijeni od 100.000 KM koja će u cijelosti biti plaćena za šest mjeseci.

Problem naplate počinje mnogo prije nego što faktura dospije

Problemi sa potraživanjima rijetko nastaju preko noći. Najprije faktura kasni nekoliko dana, zatim nekoliko sedmica, kupac obećava uplatu naredne sedmice, nakon toga plaća samo dio obaveze, a ostatak ponovo odgađa. Kompanija u međuvremenu često nastavlja da radi sa istim kupcem, pa početno potraživanje od 30.000 KM može prerasti u 60.000, zatim u 100.000 ili više. Tek tada vlasnik počinje ozbiljno da razmišlja o naplati, iako je stvarni problem nastao mnogo ranije.

Upravljanje potraživanjima zato ne počinje kada kupac prestane da plaća, nego prije sklapanja posla. Potrebno je znati sa kim kompanija posluje, kakva je finansijska istorija kupca, koliku maksimalnu izloženost prema jednom kupcu kompanija može prihvatiti, koji rok plaćanja je održiv, da li je potreban avans i da li postoje odgovarajući instrumenti obezbjeđenja. Jednako je važno unaprijed definisati šta kompanija radi kada faktura kasni 15, 30 ili 60 dana, jer sistem naplate koji zavisi isključivo od povremenih telefonskih poziva teško može predstavljati ozbiljnu politiku upravljanja likvidnošću.

PDV i druge poreske obaveze dodatno opterećuju novčani tok

Posebnu pažnju zahtijeva odnos između fakturisanja, naplate i poreskih obaveza. Privrednik prirodno razmišlja da će iz novca koji naplati od kupca izmiriti pripadajuće obaveze prema državi, ali dinamika poreskih obaveza ne mora odgovarati dinamici koju je kompanija ugovorila sa svojim kupcem. Zbog toga može nastati period u kojem je kompanija dužna da izvrši određene poreske obaveze, iako novac od konkretne fakture još nije naplatila.

Kada kompanija ima veliki broj faktura, visoke vrijednosti pojedinačnih poslova ili duge rokove plaćanja, ovaj vremenski raskorak može predstavljati značajno opterećenje za likvidnost. Poresko planiranje zbog toga ne treba posmatrati odvojeno od upravljanja novčanim tokom. Vlasnik i finansijski tim treba unaprijed da znaju koje obaveze dospijevaju, kada se očekuju naplate i koliki iznos raspoloživog novca kompanija mora sačuvati kako bi bez poteškoća prošla kroz periode većih poreskih opterećenja.

Dobit se obračunava, a novčani tok se mora stalno pratiti

Bilans uspjeha je jedan od osnovnih pokazatelja poslovanja, ali vlasniku kompanije nije dovoljan podatak da je firma ostvarila dobit. Potrebno je znati koliko novca kompanija trenutno ima, koliko očekuje da naplati tokom narednih sedam, trideset ili devedeset dana, koje obaveze dospijevaju u istom periodu, koja potraživanja kasne i koliko dugo kompanija u prosjeku čeka na naplatu. Tek kada se ti podaci posmatraju zajedno, moguće je dobiti realnu sliku finansijskog zdravlja poslovanja.

Zbog toga ozbiljno finansijsko upravljanje podrazumijeva projekciju novčanog toka. Nije potrebno savršeno predvidjeti svaku buduću uplatu i isplatu, niti je takvo predviđanje uopšte moguće. Suština je u tome da kompanija dovoljno rano prepozna period u kojem može nastati višak ili manjak likvidnosti i da na osnovu te informacije donese odluke prije nego što problem postane hitan.

Kompaniji je potreban finansijski radar

Ako uprava danas zna da će za 45 ili 60 dana vjerovatno nastati manjak likvidnosti od 200.000 KM, postoji dovoljno vremena da se reaguje. Moguće je intenzivirati naplatu potraživanja, pregovarati o dinamici plaćanja sa dobavljačima, pomjeriti investiciju koja nije hitna, koristiti faktoring, razgovarati sa bankom o kreditnoj ili revolving liniji ili pronaći drugi odgovarajući izvor finansiranja. Kada se isti problem otkrije dva dana prije isplate plata ili dospijeća velike poreske obaveze, broj mogućih rješenja postaje mnogo manji, a njihova cijena često znatno veća.

Upravo zato kompanija treba da ima svojevrsni finansijski radar, odnosno pregled očekivanih priliva i odliva koji se kontinuirano ažurira. Projekcija neće uvijek biti potpuno tačna, ali njena svrha nije matematičko savršenstvo, nego pravovremeno upozorenje. Finansijsko upravljanje je kvalitetnije kada se odluke donose nekoliko mjeseci prije problema, umjesto nekoliko sati prije dospijeća obaveze.

Nije svaki prihod dobar prihod

U poslovanju postoji prirodna težnja ka rastu, pa se veći broj klijenata, veći promet i veći ugovori gotovo automatski doživljavaju kao uspjeh. Međutim, svaki novi posao treba posmatrati kroz najmanje tri dimenzije: njegovu profitabilnost, uticaj na likvidnost i rizik naplate. Posao može imati dobru maržu, a zahtijevati toliko obrtnog kapitala da ozbiljno optereti ostatak poslovanja. Može donositi veliki prihod, ali imati neprihvatljivo dug period naplate, ili može koncentrisati preveliki dio ukupnih potraživanja kompanije kod samo jednog kupca.

Zbog toga ponekad može biti racionalnije odbiti veliki posao nego prihvatiti uslove koji mogu ugroziti ostatak kompanije. Promet sam po sebi nije cilj poslovanja, kao što ni rast prihoda nije dovoljan dokaz finansijskog zdravlja. Cilj bi trebalo da bude održivo poslovanje koje ostvaruje odgovarajuću dobit, kontroliše rizik i uspijeva da ostvareni rezultat pretvori u stvarni novac.

Sa bankom se razgovara prije nego što novac postane problem

Česta greška u poslovanju jeste da kompanija počinje ozbiljan razgovor sa bankom tek onda kada joj novac hitno zatreba. Upravo tada je njena pregovaračka pozicija obično najslabija. Finansiranje je mnogo bolje planirati dok je poslovanje stabilno, finansijski izvještaji uredni, a buduće potrebe za obrtnim kapitalom moguće predvidjeti. Kreditne linije, revolving, dozvoljeno prekoračenje, faktoring i drugi instrumenti tada mogu biti dio unaprijed osmišljene finansijske strukture, umjesto posljednjeg izlaza nekoliko dana prije dospijeća velikih obaveza.

Isti princip treba primjenjivati i na investicije. Kupovina nekretnine, opreme ili druge dugoročne imovine može biti odlična poslovna odluka, ali način njenog finansiranja mora odgovarati vremenu tokom kojeg će ta investicija stvarati vrijednost. Dugoročna investicija ne bi trebalo nekontrolisano da potroši obrtni kapital potreban za svakodnevno poslovanje, jer kompanija može imati vrijednu imovinu i istovremeno ostati bez dovoljno novca za redovne obaveze.

Računovodstvo ne treba da govori samo šta se dogodilo

Tradicionalno shvatanje računovodstva često ga svodi na evidentiranje prošlosti: koliko je kompanija prihodovala, koliko je potrošila, koliku je dobit ostvarila i koliko poreza treba platiti. Sve su to neophodne informacije, ali savremenom vlasniku kompanije više nisu dovoljne. Potrebno mu je računovodstvo koje će pomoći da razumije i šta bi se moglo dogoditi u narednom periodu.

Šta se događa sa likvidnošću ako najveći kupac zakasni sa plaćanjem 60 dana? Može li kompanija finansirati novu investiciju bez ugrožavanja obrtnog kapitala? Koliko dodatnog prometa postojeća finansijska struktura može podnijeti? Koliko dodatnog novca će biti potrebno ako prihod naredne godine poraste 30 odsto? Kakav će biti rezultat ako porastu plate, kamate ili cijene dobavljača? Kada računovodstvo počne da daje podatke potrebne za odgovore na takva pitanja, ono prestaje da bude samo evidencija prošlosti i postaje instrument upravljanja budućnošću.

Profit je važan, ali kompanija živi od novca

Dugoročno poslovanje bez dobiti nema ekonomskog smisla, ali između iskazane dobiti i finansijski stabilne kompanije postoji još jedna ključna disciplina — upravljanje novcem. Zbog toga vlasnik ne bi trebalo da se zadovolji informacijom da je kompanija završila mjesec, kvartal ili godinu „u plusu“, nego treba da zna gdje se taj plus stvarno nalazi. Možda je na bankovnom računu, ali može biti i u potraživanjima, zalihama, opremi, nekretninama ili već uložen u finansiranje narednog ciklusa poslovanja.

Kada kompanija u svakom trenutku zna koliko zarađuje, koliko naplaćuje, koliko duguje, kada njene obaveze dospijevaju i koliko kapitala joj je potrebno za narednu fazu poslovanja, finansijski izvještaji dobijaju svoju punu svrhu. Oni tada više nisu samo dokumenti potrebni banci, poreskoj upravi ili drugim institucijama, nego postaju mapa na osnovu koje vlasnik upravlja kompanijom. Upravo u tome leži razlika između računovodstva koje samo bilježi poslovanje i finansijskog upravljanja koje pomaže da se poslovanje razvija, raste i ostane stabilno.

StandardBiro | StandardPrva Group

Jedna kuća. Svi odgovori.