Moj talenat je prepoznao nastavnik Ranko Milanović koji se bavio vajarstvom. Napravio je sekciju, vodio nas u atelje i ja sam znao da ću krenuti tim putem. Kasnije me je Milanović spremao za prijemni u Srednjoj umjetničkoj školi, za odsjek vajarstva, i sjećam se da je bio jako strog, nisam izlazio iz ateljea po pet sati, ali sam položio – kaže grafičar Milijanko Miholjčić koji je bio gost emisije „Gdje se fura (ne)kultura“ na Standard Classic Radiju. 

Miholjčić je u našem studiju, između ostalog, rekao da mu je i stariji brat bio izuzetno talentovan, ali da nije krenuo stopama umjetnika. 

- On se odlučio za studije spoljne trgovine, rekavši da „neko mora i da zarađuje“. Istina, umjetnost tada nije bila na cijeni, ali kasnije su se stvari promijenile. Prošavši prijemni, u Srednjoj umjetničkoj školi sam proveo pet godina jer je ona bila specifična po svom trajanju, godinu više nego Akademija. Opredijelio sam se za vajarstvo zbog nastavnika, ali onda sam shvatio da postoje i slikarstvo, grafika, obrada materijala... U srednjoj školi smo bili kao porodica, upućeni jedni na druge, a ja sam iz Visokog vozario, provodio cijeli dan u Sarajevu, pa se naveče vraćao kući. I tako pet godina – prisjeća se Milijanko Miholjčić. 

Grafiku je, kako kaže, upisao na Akademiji zbog njenog specifičnog tehničko-tehnološkog pristupa, a prijemni je uspješno položio 1977. godine. 

- Tih godina na Akademiji nismo imali dobre uslove što se tiče zgrade, učionica, ali smo imali sjajne profesore. Kada vam kažem da mi je grafiku predavao Mersad Berber, a crtež Dževad Hozo, onda znate o kakvim svjetskim imenima govorimo. Zanimljivo je bilo da smo u prvoj i drugoj godini slušali predavanja u jednoj učionici koja je bila podijeljena platnom. U prvom dijelu smo bili mi studenti sa Grafike, a u drugom je Boro Aleksić predavao dizajn. Tako da smo koristili tu situaciju i kupili znanje i od jednog, i od drugog profesora – ističe Miholjčić. 

Prvo zaposlenje nakon završetka Akademije u Sarajevu, čekalo ga je u rodnom Visokom, u galeriji „Likum '76“, a nakon ratnih dešavanja i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Miholjčić dolazi u Bijeljinu i postaje kustos Galerije „Milenko Atanacković“. 

- U Bijeljini sam prvo sarađivao sa direktorom Galerije Božidarom Milijaševićem, kasnije sa koleginicom Ifigenijom, a onda ostajem na mjestu kustosa sve do penzije. U poslijeratnom periodu je bilo mnogo entuzijazma, ljudima je bilo dosta rata. Borili smo se da Bijeljincima omogućimo da vide djela velikih slikara, Paje Jovanovića, Save Šumanovića, spavali smo na granici da bismo prevezli neke izložbe. Posebno sam ponosan na izložbu slika Milenka Atanackovića, po kojem je bijeljinska galerija nosila naziv, jer naš grad nažalost ima samo četiri-pet njegovih slika, a sve ostale smo morali da dopremamo sa strane – naglašava Miholjčić. 

Godine 2009. grafičar Milijanko Miholjčić dolazi na ideju da u Bijeljini osnuje Likovni salon, koji bi osim slikara, okupio vajare i grafičare. 

- Kada je Galerija „Milenko Atanacković“ pravno ugašena i kada smo prešli u novu galeriju u Centru za kulturu „Semberija“, onda je Likovni salon preimenovan u Umjetnički salon i tu sam objedinio vizuelnu komunikaciju, arhitekturu, dizajn i sve što je vezano za likovnu umjetnost. Imali smo nekoliko sala koje smo otvorili u jednom prostoru i dali mogućnost svima da izlože djela – dodaje Miholjčić.

 Grafičar Milijanko Miholjčić nedavno je postao dio enciklopedije znamenitih ličnosti Republike Srpske, a za Standard Classic Radio kaže da mu to imponuje. 

- Obično kažu za umjetnika da postaje slavan kada umre, a ja sam ipak ovo priznanje dobio za života – priča kroz smijeh Miholjčić. 

O njegovom stavu prema umjetnosti, grafici, o Visokom kao rasadniku umjetnika, poslušajte u emisiji „Gdje se fura (ne)kultura“ autora Aljoše Ljubojevića, na sljedećem linku: 

 https://standardclassic.ba/gdje-se-fura-nekultura 

Vaš Standard Classic Radio!