Pišu: Ratko Kalajdžić i Jevto Kalajdžić, AK Stevanović

Anchorage/Aljaska, 16. avgusta 2025. – Posljednji sastanak ruskog predsjednika Vladimira Putina i američkog predsjednika Donalda Trumpa na Aljasci privukao je ogromnu pažnju svjetske javnosti. Održan u jeku rata u Ukrajini, samit je otvorio pitanja o mogućoj novoj ravnoteži snaga na globalnoj sceni i ulozi tradicionalnih aktera poput Evropske unije. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini – zemlji čiju stabilnost često determiniraju geopolitičke prilike – politički akteri pažljivo odmjeravaju kako bi ovakvi tektonski poremećaji mogli uticati na unutrašnje odnose i budućnost države. U nastavku analiziramo ključne poruke sa samita, njihove globalne implikacije, te odjeke i moguće posljedice po BiH.

Poruke sa samita: Rat u Ukrajini u fokusu

Predsjednici Vladimir Putin i Donald Trump rukovali su se na pisti vojne baze u Anchorageu, Aljaska, uoči trosatnih pregovora posvećenih okončanju rata u Ukrajini (Foto: AP)

Susret Putina i Trumpa održan je na američkom tlu, u vojnoj bazi Anchorage na Aljasci, što je bio prvi Putinov dolazak u neku zapadnu zemlju od početka invazije na Ukrajinu. Glavna tema razgovora bio je rat u Ukrajini, a dvojica lidera su nakon tri sata pregovora iza zatvorenih vrata održali kratku konferenciju za medije bez mogućnosti novinarskih pitanja.

Putin je samit opisao kao “konstruktivne pregovore u atmosferi međusobnog poštovanja”, zahvalivši Trumpu na inicijativi da se sastanu baš na Aljasci. Istakao je simboliku lokacije – podsjetivši da su Rusija i Amerika, iako odvojene okeanom, “komšije” čije veze datiraju iz vremena ruske Aljaske. U obraćanju je ponovio poznate stavove Moskve: naglasio je “legitimne zabrinutosti Rusije” i istorijsko jedinstvo s Ukrajinom, koju je nazvao “bratskom nacijom” i dijelom ruskog svijeta. Ipak, zabilježena je i nijansa pomirljivosti – Putin je po prvi put javno rekao da je, pored ruskih bezbjednosnih interesa, “bitna i bezbjednost Ukrajine”. Poručio je da su Rusija i SAD spremne raditi na osiguranju sigurnosti Ukrajine, izrazivši nadu da će sporazum do kojeg su došli pomoći utrti put ka miru, ukoliko to “Kijev i evropske prijestonice shvate konstruktivno i ne budu bacali klipove u točkove”. Na samom kraju, Putin je predložio da se naredni susret održi u Moskvi, čime je demonstrativno otvorio vrata nastavku dijaloga.

Trump je u svom obraćanju tonirao optimizam, ali i priznao da dogovor o prekidu vatre nije postignut. Naglasio je da su razgovori bili produktivni i da je “ostvaren napredak”, premda bez konačnog sporazuma. “Dogovor o prekidu vatre neće biti postignut dok ne postignemo onaj pravi,” istakao je Trump, sugerirajući da privremeno primirje nema svrhu bez šireg mirovnog sporazuma. Otkrio je da su se on i Putin usaglasili oko nekoliko značajnih pitanja, među kojima se spominje i ideja razmjene teritorija kao dio potencijalnog rješenja. Takođe su se složili da u narednim pregovorima učestvuje i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čime bi se otvorio put za trilateralni sami. Trump je najavio da će odmah nakon susreta pozvati Zelenskog i čelnike NATO-a kako bi ih informisao o razgovorima. “Sada je zaista na predsjedniku Zelenskom da to završi,” izjavio je Trump za američke medije, stavljajući teret narednih koraka na ukrajinsku stranu. Pritom je implicitno upozorio da bilo kakav mirovni sporazum mora prihvatiti i sama Ukrajina, što je signal da Washington neće formalizovati dogovor bez saglasnosti Kijeva. (Zelenski je, podsjetimo, u više navrata unaprijed odbacio mogućnost ustupanja okupiranih teritorija kao dio nagodbe.)

Početak nove globalne ravnoteže snaga?

Samit u Anchorageu odmah su pratila različita tumačenja: da li je riječ o proboju ka miru i početku “resetovanja” odnosa između Moskve i Washingtona, ili pak o događaju koji više otkriva promjenu odnosa moći na svjetskoj sceni nego što rješava rat u Ukrajini. Reakcije su bile oprečne.

Ukrajina i istočnoevropski saveznici izrazili su razočaranje i skepsu. Ugledni ukrajinski list The Kyiv Independent nazvao je susret “odvratnim, sramotnim i na koncu beskorisnim”, kritizirajući Trumpa što nije ispunio ranije prijetnje o “ozbiljnim posljedicama” za Rusiju te ističući da je Putin dobio legitimitet i “prihvaćanje od vođe slobodnog svijeta” bez ikakvih ustupaka. Ukrajinski aktivisti i političari ocijenili su da je riječ o još jednoj epizodi “velikog i lijepog američkog ništavila. Slično se čulo i iz država na istočnom krilu EU i NATO-a: litvanska ministrica odbrane Dovilė Sakaļienė optužila je Putina za “manipulacije i prikrivene prijetnje” u njegovoj izjavi da Kijev i Evropa ne sabotiraju napredak postignut na samitu. Češki šef diplomatije Jan Lipavský pozdravio je napore predsjednika Trumpa, ali je otvoreno posumnjao u iskrene Putinove namjere za mir: “Da Putin zaista želi pregovarati, ne bi cijeli dan bombardovao Ukrajinu”, rekao je Lipavský, aludirajući na činjenicu da su ruske rakete zasule ukrajinske gradove i tokom samita. Ovaj kontrast između diplomatskih riječi i ratne stvarnosti mnogi tumače kao dokaz da Moskva koristi pregovore tek taktički, bez namjere odustajanja od svojih maksimalističkih ciljeva.

Nasuprot tome, Moskva je samit slavila kao pobjedu. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov ocijenio je susret “vrlo pozitivnim” i istakao da je održan “bez prethodnih uslova”, što Rusija vidi kao potvrdu da može pregovarati a da pritom ne prekida vojnu kampanju. Bivši predsjednik Dmitrij Medvedev cinično je primijetio da sastanak dokazuje kako se razgovori mogu voditi dok rat traje i da “specijalna vojna operacija” može ići dalje paralelno s diplomatijom. U ruskim elitnim krugovima vlada ocjena da je Putin izvukao maksimum: “Putin nije dao Trumpu ništa, a dobio je sve što je želio. Trump je konačno poslušao njegove zahtjeve,” izjavio je neimenovani član ruske spoljnopolitičke elite. Zaista, Trump je tokom susreta odustao od svog ranije inzistiranog uslova na trenutnom prekidu vatre, prigrlivši Putinov preferirani model – sveobuhvatni mirovni sporazum prije bilo kakvog obustavljanja borbi. Čak je javno obećao i odlaganje novih sankcija: u intervjuu nakon susreta najavio je da će “prolongirati” uvođenje tzv. sekundarnih sankcija zemljama koje kupuju ruske energente. Ta ustupka Vašingtona – crveni tepih Putinu uprkos međunarodnoj optužnici za ratne zločine, te odlaganje sankcija koje bi pogodile rusku ratnu ekonomiju – Kremlj tumači kao znak slabosti zapadne odlučnosti.

Sve navedeno pothranjuje utisak o mogućoj novoj ravnoteži snaga. Povratak Trumpa u Bijelu kuću donio je zaokret u američkoj politici prema ruskoj agresiji: od čvrste podrške Kijevu ka direktnoj potrazi za nagodbom s Moskvom. To je izazvalo zebnju u evropskim prijestonicama. Evropska unija, koja je pod Bidenovom administracijom imala pouzdanog transatlantskog partnera u izolaciji Rusije, sada strahuje od marginalizacije. “Trump sada prebacuje veliki dio odgovornosti na Kijev i Evropu. Realno je očekivati da će porasti pritisak SAD-a na Ukrajinu da počne sadržajne pregovore o Putinovim uslovima,” ocjenjuje Tatiana Stanovaja iz Carnegie centra. Ona dodaje da se nameće pitanje hoće li “evropski saveznici uspjeti ponovo usmjeriti Trumpa na drugačiji kurs”. Za sada, evropski lideri nastupaju jedinstveno: odmah nakon samita, predsjednik Trump ih je izvijestio o rezultatima te su zajedno sa predsjednikom Zelenskim usaglasili ključne principe – da se rat može okončati jedino pravednim mirom koji podrazumijeva očuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine i njene suverenosti. U zajedničkoj izjavi koje su potpisali čelnici Francuske, Njemačke, Italije, Poljske, Britanije i institucija EU naglašeno je da “međunarodno priznate granice ne smiju biti mijenjane silom” i da “Rusija ne može imati veto na put Ukrajine ka EU i NATO”. Takođe, Evropljani su pozdravili Trumpov angažman, ali su jasno stavili do znanja da će njihova podrška Ukrajini ostati neupitna – uključujući daljnje naoružavanje i pooštravanje sankcija Rusiji, sve dok se agresija ne okonča pravednim rješenjem.

Iz ovakvog razvoja vidljiv je potencijalni raskorak između Washingtona i Brisela. Trumpova administracija šalje signale da je spremna na fleksibilnost prema Moskvi u zamjenu za veliki sporazum, dok Evropljani strahuju da takav sporazum ne podrazumijeva neprihvatljive ustupke (poput odricanja Ukrajine od teritorija ili de facto neutralnosti). Ukoliko bi uticaj EU oslabio u procesu rješavanja rata u Ukrajini, to bi označilo prvi veći rascjep u zapadnom jedinstvu od početka invazije. Mnogi analitičari podsjećaju na opasnosti politike “appeasementa” – popuštanja agresorima radi mira. “Istorija nas uči da su oni koji udovoljavaju osvajačima osuđeni ponoviti greške,” piše komentator Nihad Žunić, poredeći Trumpov pristup sa neuspješnim popuštanjem Hitleru 1930-ih. U njegovoj analizi, Putin je na Aljasci “nadigrao Trumpa”: izašao je iz izolacije a da ništa nije ponudio zauzvrat, dok je Trump, vođen željom za simboličnom pobjedom, spremno “normalizirao” Putina bez ikakvih garancija. Upravo zato mnogi upozoravaju da bi jedini trajni rezultat ovog samita mogao biti promjena balansa moći – Rusija vraćena u globalnu igru, a Zapad podijeljen oko strategije daljeg djelovanja.

Refleksije na BiH: Reakcije u Republici Srpskoj i Federaciji

Geopolitički potresi rijetko zaobilaze Balkan, pa tako ni Bosnu i Hercegovinu. Već se nazire da bi dinamika Putin–Trump mogla imati odjeka na unutrašnju politiku BiH, ponajviše kroz prizmu odnosa snaga između dva entiteta i njihovih međunarodnih sponzora.

U Republici Srpskoj, gdje vlast otvoreno naginje Moskvi, samit je dočekan sa tihim zadovoljstvom. Predsjednik RS Milorad Dodik – koji godinama održava bliske odnose s Kremljom – nije krio očekivanja od povratka Trumpa i njegovog susreta sa Putinom. Par dana uoči samita, Dodik je na javnom servisu RTRS sugerisao da bi Republika Srpska mogla biti tema razgovora Trumpa i Putina. “RS nikad neće više imati priliku da bude predmet, čak i perifernog pominjanja na tako globalnim forumima,” ustvrdio je, aludirajući da bi se pitanje BiH možda moglo otvoriti na svjetskoj pozornici. Otišao je i korak dalje, hvaleći se da je lobiranje RS već u toku u Moskvi, Washingtonu pa čak i Pekingu: “Imate situaciju da je Republika Srpska značajno angažovala pristup novoj američkoj administraciji... Ono što oni kažu, Bosna je nigdje, ne postoji, niko ne zna ni gdje je ni šta je. Za RS sada znaju više nego za BiH. I to je dobro,” izjavio je Dodik u svom prepoznatljivom stilu. Ovakva retorika – omalovažavanje države BiH i insinuacija da veliki svjetski igrači više mare za RS nego za Bosnu – reflektuje Dodikova dugogodišnja nastojanja da entitet predstavi kao samostalnog aktera. Nema sumnje da u Trumpu vidi potencijalnog saveznika: novi stanar Bijele kuće “najveća je uzdanica vlasti u RS-u”, piše N1, uz napomenu da Dodik intenzivno lobira gdje god stigne kako bi pridobio podršku Washingtona za svoje ciljeve.

Međutim, koliko je takva nada realna? Ironično, Trumpov tim do sada nije iskazao spremnost da podrži secesionističke težnje vlasti RS. Naprotiv, i prije povratka u Bijelu kuću, Trumpovi bliski saradnici zauzeli su tvrde stavove prema Dodikovim potezima. Marco Rubio, utjecajni američki senator koji je na ovom samitu nastupao kao državni sekretar SAD-a, još u martu je upozorio da Dodikovo djelovanje ugrožava stabilnost BiH. Vašington – bilo pod demokratama ili pod Trumpovim republikancima – dosljedno je ponavljao podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH. Sankcije koje su Sjedinjene Države uvele Dodiku ostale su na snazi, a nedavno su i pooštrene zbog njegovog kršenja Dejtonskog sporazuma i odluka visokog predstavnika. Stoga euforija u Banjaluci povodom Trumpovog međunarodnog iskoraka može biti preuranjena. Iako retorika nove američke administracije prema Rusiji jeste blaža, malo je naznaka da bi Trump – čak i u sklopu šireg dogovora s Putinom – tek tako žrtvovao principe zapadne politike na Balkanu. BiH za sada nije na pregovaračkom stolu svjetskih sila, uprkos Dodikovim insinuacijama. No sam ambijent u kojem je Moskva izašla iz izolacije mogao bi ohrabriti tvrdolinijaše u RS-u da istraju u konfrontacijama sa Sarajevom i međunarodnom zajednicom, vjerujući da im se geopolitički vjetrovi okreću u prilog.

U Federaciji BiH i među probosanskim političarima prevladava suzdržan, ali primjetno zabrinut ton. Iako se zvanične reakcije na samit svode na diplomatske fraze podrške “svakom naporu za mir”, jasno je da političko Sarajevo pomno prati kretanje američke politike. Bosna i Hercegovina je kandidat za EU i vezana za stavove Bruxellesa: stoga bosanskohercegovački zvaničnici podržavaju zajedničku izjavu evropskih lidera nakon Aljaske – posebno naglasak da se “Ukrajini moraju dati čvrste bezbjednosne garancije” i da “granice ne smiju biti prekrajane silom”. Ove riječi imaju odjeka i u BiH, koja dobro pamti politike etničkih podjela i teritorijalnih ustupaka. Neformalno, funkcioneri u Sarajevu izražavaju bojazan da bi svaki pristanak svjetskih sila na podjelu Ukrajine ili zamrznuti konflikt bio opasan presedan za Balkan. Ako Rusija iz rata u Ukrajini izađe s bilo kakvom nagradom za agresiju (teritorija ili uticaj), takav ishod bi neminovno osnažio one koji dovode u pitanje međunarodno priznate granice, bilo da je riječ o Krimu ili o entitetskoj liniji u BiH. “Za nas je od principijelne važnosti da se odbrani načelo da se granice ne mogu mijenjati silom – juče u Ukrajini, sutra bilo gdje, uključujući i Balkan,” navode izvori bliski državnom vrhu BiH (nezvanično). Drugim riječima, Sarajevo se nada da Trump neće odstupiti od politike zapadne podrške međunarodnom pravu, te da neće praviti “trgovačke” dogovore na štetu manjih zemalja poput Ukrajine – jer bi to posredno oslabilo i položaj Bosne i Hercegovine.

Među međunarodnim predstavnicima u BiH takođe vlada oprez. Kancelarija visokog predstavnika (OHR) nije komentarisala samit, no poznato je da Rusija godinama traži ukidanje OHR-a i da ruski ambasador u BiH otvoreno podržava vlasti RS u osporavanju odluka visokog predstavnika. Ako Putin globalno ojača svoju pregovaračku poziciju, moguće je da će Moskva intenzivirati pritisak na međunarodne institucije u BiH – bilo kroz veto na produženje misije EUFOR-a u Vijeću sigurnosti UN, bilo kroz političke inicijative da se dejtonska supervizija okonča. Za sada, zapadne diplomate poručuju da se politika prema Balkanu neće mijenjati. Američki ambasador u Sarajevu ponovio je nedavno da “SAD ostaju čvrsto opredijeljene za teritorijalni integritet BiH i Dejtonski sporazum”, a slične garancije stižu i iz Delegacije EU. No, ostaje činjenica da bi slabljenje jedinstva unutar EU i transatlantskog saveza imalo negativan efekat na BiH: dok je EU bila snažna i usklađena sa SAD, Dodikovi izazovi su se mogli obuzdavati koordinisanim pritiskom i podsticajima. U novom globalnom poretku gdje velike sile prave međusobne dogovore, mali i krhki sistemi poput Bosne postaju ranjiviji.

Širi geopolitički kontekst i implikacije po BiH

Sastanak u Anchorageu tako je istovremeno pokazao i mogućnosti i rizike. Mogućnost je ta da bi uz angažman jedine preostale supersile (SAD) rat u Ukrajini mogao ući u fazu ozbiljnih pregovora – što bi svijetu donijelo olakšanje, a Evropi mir nakon najvećeg sukoba na kontinentu od Drugog svjetskog rata. No rizik je da bi cijena tog mira mogla biti novo trasiranje geopolitičkih sfera uticaja. Trumpovo ignorisanje evropskih saveznika u korist bilateralnog dogovora s Moskvom može signalizirati početak ere u kojoj velike sile kroje dogovore mimo multilateralnih okvira koji su decenijama bili garant manjih država. Evropska unija u takvoj konstelaciji mora se boriti da očuva svoj uticaj i principe na kojima počiva međunarodni poredak uspostavljen nakon Hladnog rata. Ako u tome ne uspije, gubitnici neće biti samo Kijev ili Brisel, nego i zemlje poput Bosne i Hercegovine koje svoj napredak i sigurnost vide upravo u integraciji u taj i takav poredak.

Za BiH je stoga ključna poruka da pomno prati razvoj situacije, ali i da aktivno afirmiše vlastite interese pred međunarodnim partnerima. Političke snage unutar zemlje moraju izvući pouku iz ukrajinskog scenarija: jedinstvena i stabilna BiH najbolje je osiguranje od toga da postane piyon u tuđim globalnim nadmetanjima. Nova ravnoteža snaga koju nagovještava susret Trump–Putin mogla bi donijeti kratkoročne promjene u tonu diplomacije, ali temeljni interesi velikih sila ostaju isti. Rusija će nastaviti težiti jačem uticaju na Balkanu, koristeći partnere poput Dodika da oslabi NATO i EU na jugoistoku Evrope. Sjedinjene Države, bez obzira na predsjednika, imaju interes spriječiti nove konflikte u Evropi – a BiH, sa svojim složenim uređenjem i još svježim posljedicama rata, ostaje potencijalno žarište ako se Dejtonski balans naruši. Evropska unija, iako možda poljuljanog autoriteta, ostaje najvažniji oslonac BiH kroz proces integracija i finansijsku podršku, te će nastojati zadržati tu ulogu.

U konačnici, samit na Aljasci historijski je događaj koji signalizira promjenu kursa, ali ne i njegovo konačno odredište. Ukrajinski rat nije zaustavljen, no otvorena su nova vrata pregovorima. Putin nije dobio ukidanje sankcija ni priznanje osvojenih teritorija, ali jeste postigao da više nije međunarodni izopćenik. Trump nije donio mir koji je bombastično najavljivao, ali jeste pokazao da će voditi politiku drugačiju od svog prethodnika – politika koja zabrinjava mnoge evropske lidere. Bosna i Hercegovina, kao dio tog šireg konteksta, mora nastaviti balansirati: čuvati unutrašnju stabilnost i provoditi reforme koje je približavaju EU, a ujedno se odupirati centrifugalnim silama koje bi da iskoriste globalne promjene za ostvarenje separatnih agendi. Nova ravnoteža moći, ako je zaista na pomolu, testiraće otpornost malih država. BiH, poučena sopstvenom istorijom, nema luksuz da bude pasivni posmatrač – u svijetu u kojem se karte ponovo miješaju, ona mora jasno afirmisati da bilo kakva rješenja po tuđim aršinima, nauštrb međunarodnog prava i pravde, nisu prihvatljiva ni za Ukrajinu ni za Bosnu i Hercegovinu. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina mora povećati nivo dijaloga među političarima, kako bi se što više dolazilo do konsenzusa koji će omoćiti da ekonomija bude ta ključna tačka koja će voditi zemlju, a ne stalni nacionailizam koji provejava na svim stranama. Očuvanje nacionalnog identiteta zagarantovano Dejtonom, nesporno je, ali borba za ekonomiju i dalji rast, povećanje standarda građana je suština opstanka BiH i svih zemalja u regionu. Velike sile očigledno se udružuju, a mali mogu samo da stradaju, zato naši političari moraju biti okrenuti samo ekonomiji i novoj vrijednosti koja se stvara stalnim bavljenjem ekonomskim pitanjima. 

/ / /

"Standard Prva" d.o.o. Bijeljina je kompanija registrovana u Bijeljini pri Okružnom privrednom sudu u Bijeljini. Djelatnosti kompanije su računovodstvo, otkupi potraživanja, angel investing i druge povezane usluge. Distressed debt je dio grupacije u okviru koga firma otkupljuje potraživanja koja funkcionišu i ne vraćaju se redovno.

AK Stevanović je vodeća advokatska kuća u regionu sa sjedištem u Bijeljini. Skraćenica predstavlja Advokatsku kancelariju Stevanović Vesne i Advokatsku kancelariju Stevanović Miloša.

Kontakt za medije press@advokati-stevanovic.com ili putem telefona 00 387 55 230 000 kao i na 00387 55 22 4444